Nije bilo lako hrvatskim desničarima zadnja tri mjeseca, pogotovo onima koji mrze sve vezano uz komunizam i uz nekadašnju Jugoslaviju. Zaista im nije bilo lako, jer su morali tri duga mjeseca trpjeti dokumentarnu seriju Lordana Zafranovića „Tito – posljednji svjedoci testamenta“, i bili kivni na HTV što je uipće pripustio taj uradak u svoj program i to u jednom od udarnih termina (ponedeljkom oko 20:30). Mada to nisu spominjali vjerujem da ih je i samo ime serijala izrazito žuljalo. Kakav testament i kome?
Prigovori su počeli već nakon prve epizode, Obrad Kosovac (za koga je Zafranović u razgovoru za Radio 101 rekao da je sa istim materijalom napravio dva potpuno različita filma o Alojziju Stepincu) je tako izjavio da u Zafranovićevoj seriji „galerija ličnosti iz jurskog parka u filmu govori pozitivno o Titu“. Zaista čudno, izgleda da je Kosovac očekivao da u filmu govore mlađahni tridesetogodišnjaci koji su se rodili negdje u vrijeme kad je Tito već bio mrtav ili nešto stariji koji su bili djeca ili u cvijetu mladosi za Titova života. Pa zar sam naslov ne sugerira da ce u dokumentarcu svjedočiti ljudi koji su bili povezani s Titom, bilo obiteljski bilo po komunističkoj ili partizanskoj liniji. Em su stari, em su još i živi, kakva drskost.
Korak dalje otišla je Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) koja je zatražila prekid emitiranja Zafranovićeve serije. Iz priopćenja koje potpisuje predsjednik udruge Mladen Pavković izdvajam: „Neshvatljivo je i to da je za ovu seriju odobreno čak 13 epizoda (svaka u trajanju od sat vremena!), dok s druge pak strane o hrvatskom Domovinskome ratu, prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ljudi koji su u krvi stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu ta ista televizija daje priloge "na kapaljke", i u vremenu kad je najmanja gledanost. Čudi nas od hrvatskih redatelja, poput Zafranovića, da ih "ne zanimaju" teme poput Vukovara, Škabrnje, Knina, rušenja Dubrovnika, srpskih koncentracijskih logora, protjerivanja pola milijuna Hrvata iz svojih domova i slično.“ Zar se isti argumenti nisu mogli upotrijebiti i na seriju o Titu koju je radio Antun Vrdoljak ili pak na seriju „Hrvatsko proljeće“ Hrvoja Klasića (jedno od ugodnijih iznenađenja dokumentarnog programa HTV-a prošle godine)? Mogli su po istoj toj logici izabrati bilo koju emisiju, ali su izabrali baš Zafranovićevog Tita!?
No, najdalje je ipak otišao Ivica Šola, koji u Glasu Slavonije daje psihološki profil Lordana Zafranovića. Ovje ću izdvojiti tek manji dio teksta „Lurdan Zafranović i njegov Tito” (ne, nije greška, članak se baš tako zove). Šola nam otkriva za čim to traga Zafranović, kao i to u kojoj se državi nalazi mjesto Lordanovog, pardon Lurdanovog rođenja: „.Premda rodom sa Šolte, koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, kršten u Rimokatoličkoj crkvi. Ni prva ni zadnja osoba s adolescentskim problemima traženja identiteta. Njegov novi film o Titu koji se počeo emitirati treba promatrati kao Zafranovićevu potragu za izgubljenim identitetom, kao uradak zakasnjelog pubertetlije koji sam sebi želi pomoći u traganju za nepostojećom nevinošću svojih duhovnih očeva, poglavito jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, prema Crnoj knjizi komunizma, Josipa Broza Tita.”
Također nam u nastavku teksta Šola otkriva sami korijen Zafranovićevih pubertetskih stremljenja: “Zafranovićev odnos prema historiji i historijskoj istini jednak je odnosu prema vlastitom imenu. Njegovo krsno ime nije Lordan, već Lurdan. Dala mu ga mater iz zahvale Gospi Lurdskoj. Lurdan ga potom promijenio u Lordan, kako svjedoči jedan njegov kolega. Odavno je, dakle, Lurdan pubertetski sklon, u potrazi za samim sobom, raznim izmišljanjima, od vlastitog imena do domovine. Eto Vam konačno i njegovog Tita.”
Josip Pavičić je, pred sam kraj serijala, napisao takst „Drug Tito kao misionar u Africi” (Večernji list), u kom zalazi u polje filmske kritike i Zafranovićev cijeli prethodni opus analizira u par rečenica: „Lordan Zafranović nikad nije svladao umijeće pričanja filmske priče, pa su mu filmovi uglavnom zbrkani. Nedostatak pripovjednog dara nastojao je nadomjestiti estetski dotjeranim prizorima, erotskom provokacijom, naturalizmom, glumom neprofesionalnih glumaca, ali i dobrih profesionalaca... i političkim angažmanom. Najbolji je uzorak Zafranovićeva filmskog rukopisa njegov film “Okupacija u 26 slika” iz godine 1978. Žestoko, vizualno atraktivno, u naraciji krajnje smušeno i, naravno, ideološki angažirano (u ovome slučaju) “na liniji borbe protiv hrvatskog nacionalizma”. Zaista šteta što se Pavičić ranije nije okušao u filmskoj kritici, hrvatska pisana riječ je tako ostala uskraćena za brojne lucidne prosudbe filmskih djela.
No, u istom tekstu Pavičić, nehotice, daje i kompliment Zafranovićevom Titu: „O pokojnom diktatoru Zafranovićeva ekipa govori kao da se u protekle 22 godine ovdje ama baš ništa nije promijenilo, kao da još djeluje državni odbor “za zaštitu lika i djela druga Tita”. Da, istina je, Zafranović nije napravio seriju nastojeći se uklopiti u dominantne tokove ovoga vremena, a isti je slučaj bio i sa „Okupacijom u 26 slika”, govoriti sada iz perspektive 2012. da je Zafranovića „Okupacija“ '78. bio režimski film je čista podvala. Pavičiću je s druge strane sasvim normalno pisati na liniji hrvatskog nacionalizma sada, kao što to uostalom i radi godinama.
Što bi tek bilo da je serija imala 20 epizoda, kao što je to planirao Zafranović, ali je na insistiranje HTV-a skraćena na 13 epizoda. Kakve bi tek tad bile reakcije Šole i Pavičića. Šola bi sigirno imao još bolji uvid u skrivene kutove Zafranovićeve ličnosti.
Dio progovora je išao i na izbor muzike, koji je vjerujem radio upravo Zafranović, kao i na morske valove prisutne na početku svake epizode. Glavne zamjerke su bile kakve veze imaju dalmatinske klapske pjesme i more sa Titom. Pa naravno da nemaju puno veze sa Titom, ali imaju sa Zafranovićem. Iako se radi o dokumentarnom filmu, autorski pečat redatelja se itekako osjeti, ko je gledao neki od Zafranovićevih filmova ne bi trebao biti s tim iznenađen. Osobno sam zahvalan Zafranoviću na izboru pjesama, jer je pokazao kakva je klapska pjesma bila nekad. To naprosto nema niakve veze s onim što rade Tomislav Bralić i ekipa danas.
No, svi gore pobrojani napokon su došli na svoje. Naime, odmah nakon završetka Zafranovićevog Tita, u istom terminu, HTV je počeo emitiranje dokumentarno-igrane serije „Jugoslavenske tajne službe”, čiji su autori Obrad Kosovac i Miljenko Manjkas. (najbombastičniji dio najave serije je bio da je Bleiburg planiran još u Drvaru proljeća ’44.) Stručni suradnik serije je povjesničar Josip Jurčević, dokazani revizionista, čovjek po kojemu su NDH i Jugoslavije podjednako zločinačke tvorevine, član nečega što se zove Družba hrvatskog zmaja, predsjednički kandidat, član udruga kao što su Hrast i Hrvatski plamen. Meni „najimpresivniji” njegov nastup je bio u emisiji “Nedeljom u 2”, kada je umanjivao strahote ustaškog logora Jasenovac, a s tvrdnjom da je ustanak digao HSS je šokirao i gledatelje i voditelja, Aleksandra Stankovića. To dovoljno govori o vjerodostojnosti serije.
Ipak sam odlučio odgledati prvu epizodu, unaprijed spreman što bih sve mogao čuti i vidjeti u njoj. I sasvim iznenađujuće, prva epizoda me na izvjestan način oraspoložila. Dugo se nisam toliko nasmijao, gledajući nešto što pretendira da bude ozbiljan uradak. To se najviše odnosi na igrani dio serije, jer tako loša gluma nije viđena još od hrvatskih filmova iz devedesetih. Gluma je ostavila veći utisak na mene nego Josip Jurčević i Pero Simić skupa. Boris Svrtan tako karikaturalno igra Tita, da je prava šteta što ne postoji domaći pandan Zlatne maline. Ništa bolji nije ni Dušan Bućan u ulozi Rankovića.
Glumu je zaista teško opisati, to treba vidjeti, toplo preporučujem. Način na koji Tito govori, luđački sjaj u očima, ideološka zaluđenost, njegova paranoja, sve to u interpretaciji Svrtana su zaista nenadjebivi.
A tek scena sastanka u Bohinju ’39 (prisutni – Tito, Kardelj, Đilas, Ivo Lola Ribar) :
„Ko je za”, pita Tito i diže ruku, na što ostala trojica istovremeno dižu ruke. U istoj sceni Tito naređuje Ivi Loli Ribaru da zapisuje sve rečeno na sastanku, na što ovaj odgovara „odmah druže Tito!“.
Pogledajte, nećete zažaliti. A i jedva čekam da vidim Gorana Grgića u ulozi Stepinca. To će biti prava poslastica. Na potezu je Josip Pavičić, ne sumnjam da će dati svoj sud o glumačkim dosezima „Jugoslavenskih tajnih službi“.
Post je objavljen 04.04.2012. u 20:57 sati.