Marketing
Rijeka ima ono nešto, ali ....
Prvi put sam dignula pogled na riječke fasade nakon što sam pročitala "Kako čitati grad". Fantastična knjiga Radmile Matejčić je mnoge Riječane upoznala s njihovim gradom. Rijeka je krasna i ima ono nešto, no to nešto nikako da iskoristi u pravom smislu riječi.
Što ju to koči da pokaže svoje lijepo lice i da sav potencijal izađe na vidjelo?
Toliko je uništenih fasada oko nas. Neke su uništene zubom vremena. Vremena su teška i fali novaca da se sve popravi. To mogu razumijeti. No, uništavanja onim groznim škrabotinama koje bi htjele glumiti grafite ne mogu razumijeti. Tu su krivi jedino ljudi. Krivi su oni koji škrabaju, ali su krivi i oni koji "ne vide" te koji škrabaju. Krivi su ljudi kojima nije stalo.
Radmili Matejčić, iako nije bila rođena rječanka, je bilo jako stalo do ovog grada i ostavila mu je puno u naslijeđe. Razveselila sam se kad sam čula da je napravljen film o njoj i Rijeci. Odmah sam rezervirala karte, međutim, film me na određeni način razočarao. U 45 minuta je, u biti, dao vrlo malo informacija i o gospođi Matejčić i o gradu. U prostoru koji mu je dan, Igor Žic govori vrlo zanimljivo o Rijeci, a ostali sudionici govore o Radmili. Budući da su svima njima, očito, postavljana ista pitanja, jedna te ista stvar se ponavlja po nekoliko puta. Dovoljno bi bilo čuti jednom gdje je rođena i kako je radila za stolom u svojoj kuhinji. Meni bi bilo puno ljepše da je umjesto tih ponavljanja, dano više informacija o Rijeci na osnovi nekih njezinih radova koji nisu poznati javnosti kao što je "Kako čitati grad". Taj film je trebao biti jedna velika posveta Radmili Matejčić i gradu kojem je puno dala. Na taj način je film mogao nastaviti njezino djelo te i dalje promovirati Rijeku kojoj je posvetila veliki dio svog života. Ovaj film je, po mom viđenju, jedan potencijal koji nije iskorišten.
Moja ljubav prema kazalištu je rođena u Rijeci. Sjećam se svake predstave koju sam gledala kao mala; "Ero s onoga svijeta", "Mala Floramy", "Nikola Šubić Zrinski" i "Moć sudbine", a dalje ne pamtim redoslijed. '92. sam radeći kao biljeterka i zarađujući svoj studenski đeparac, pogledala sve predstave na repertoaru i po nekoliko puta. Voljela sam onaj trenutak prije ulaska publike u kazalište. Ušla bih u prazno gledalište i promatrala taj prostor u kazalištu koje mi je priraslo srcu. I dan danas jedva dočekam otić u HNK kad sam ovdje. Čula sam da su ljudi bili oduševljeni prvom izvedbom Blue Butterfly. I to sam čula od onih koji imaju dobar ukus i znaju što je kazalište. Otišli smo sada na ovu drugu izvedbu i šokirali se. Balet (posebno ženski dio ansambla) je bio nevjerojatno neusklađen i u onim trenucima kad je djelovalo da kaos nije namjerni dio predstave. A da ne govorim o pretenciozno postavljenom dijelu za orkestar koji nije odsvirao skoro ništa. Odabir muzike je obećavao te je predstava zaista mogla biti fantastična i ovaj drugi put. Još jedan neiskorišteni potencijal.
Dan nakon razočaranja s Blue Butterfly-em, svirao je u HNK Goran Filipec. Koncert je bio fantastičan, no na žalost, i tu mogu navesti još jedan primjer neiskorištenog potencijala u Rijeci.
Imamo sreće da naš Rječanin svjetskog glasa održava koncert samo za nas, a gledalište je poluprazno. I ne vjerujem da je tako jer su ljudi nezainteresirani. Nikako. Ne vjerujem niti da je stvar u recesiji. Stvar je bila u lošem marketingu. Ako su i stavili negdje plakate i oglasili u medijima, to je bilo jako malo jer ni ja ne bih znala da mi moja draga sestrična nije kupila kartu. Komegod sam spomenula, a ljudi oko mene su mahom redoviti posjetitelji HNK, nisu znali za ovakav veliki događaj. To stvarno ide na dušu marketingu HNK. Za ovako nešto su ulaznice trebale davno nestati.
Nakon koncerta je održana promocija odličnog Filipecovog CD-a "Liszt Anniversary Resonances" i jedna kritičarka ga je predstavila. Znam da je kritičarka jer je tijekom svog govora spomenula da je pisala kritike za Novi list. Međutim, ta iskusna gospođa, nije našla za shodno predstaviti sebe na početku priče i reći kako se zove. To mi je bilo nevjerojatno. Očekuje li da ju baš svi poznaju? Ili je njezino ponašanje, odgovor na moje pitanje s početka priče zašto Rijeka ne uspijeva iskoristiti svoj potencijal? Možda zato što ju mnogi njezini građani tretiraju kao malenu sredinu ("svi se znaju" pa ne moram reći kako se zovem) i ne žele ili ne daju da se Rijeka razvije.
Ali, na kraju balade, ne smijem se buniti jer ja sam jedna od onih koji su davno odlučili otići i nisam joj ostala pomoći. Tko zna što život nosi.... Možda se i ja jednom vratim i pomognem malo kao moja sestrična iz sredine ove priče .....
No, u međuvremenu mi je žao gledati sa strane da prelijepa Rijeka ne pokazuje ono svoje nešto.
Post je objavljen 07.04.2012. u 19:07 sati.