Marketing
funkcionalno uho
Dogovorili smo se da ćemo ih objavljivati na posljednjoj stranici. Smišljajući ime rubrike netko je (mislim da je to bio glavni urednik Tonči Vujić) predložio naziv „Rectum“, obzirom da je to mjesto na kraju, posljednje. To je odmah bilo prihvaćeno. Trpat ćemo ljude u „Rectum“, pa neka to bilo tko shvati kako god hoće.
Radio sam to iz tjedna u tjedan cijele sezone: jesen, proljeće i zimu. Ljeti nismo izlazili. Ne sjećam se da je itko odbio razgovarati sa mnom. Razgovarao sam s ljudima koji su mi se sviđali, s onima koji su iz nekog razloga bili novinski zanimljivi, ali sam osobno bio indiferentan prema njima, s nekima koji mi se i nisu sviđali, ali sam ih želio nešto upitati. Sve u svemu, to mi je pružilo priliku da upoznam niz osoba od kojih se moglo nešto naučiti. Da se odmah razumijemo, sami intervjui koje sam objavio nisu bili ništa naročito, naročito ako ih se danas ponovo čita. Bili su naprosto korektni, no na prostoru koji sam imao na raspolaganju i nije bilo moguće mnogo više, premda bih to danas vjerojatno radio drugačije.
Za svaki od tih razgovora sam se temeljito pripremio, saznao o svakom sugovorniku što više, promislio, pribilježio ono što bih od njega želio saznati, razmišljao o strategiji kako da upravo to od njega dobijem. Obično sam posjećivao ljude kod njihovih kuća, jer i mjesto gdje ljudi žive govori o njima, uvijek smo razgovarali najmanje dva-tri sata, često se viđali i u nekoliko navrata. Na kraju je to urodilo tekstom od tri kartice, ali je moje saznanje o tim ljudima bilo daleko bogatije.
Intervju bez fotografije sugovornika je nepotpun. Zbog toga sam sa sobom uvijek vodio fotografa Ripa Ivana Picera koji je strpljivo slušao satima kako razgovaram s ljudima da bi napravio samo jedan portret, ali je sve trpio jer sam mu u takvim prilikama posuđivao da radi s mojom „Laicom“, a to je bilo nešto čemu nije mogao odoljeti. Mogao sam te portrete napraviti i sam, ali nisam htio iz nekih dodatnih razloga. Sve sam razgovore snimao na kazetofon, a Rip je bio živi svjedok da je sve zabilježeno na kazeti bilo rečeno, te je jedan od njegovih zadataka bio i da napravi fotografiju sugovornika i mene kako razgovaramo, zlu ne trebalo.
Nikada nisam davao te razgovore na prethodnu autorizaciju prije objavljivanja. To da ću vjerno prenijeti što je rečeno i odgovarajuće prezentirati se podrazumijevalo, nije dolazilo u pitanje. Jedino čega sam se čuvao bilo je da netko naknadne ne može izjaviti da nije rekao ono što je rekao.
Vrativši se kući sa snimljenim razgovorom prvo sam ga na miru u cjelini preslušao. Još od rada na radiju znao sam za onaj začudni učinak kad čujem vlastiti glas. Svi mi čujemo sebe kroz vlastite uši, ali je to modificirano time što se čujemo i „iznutra“, pa su naši glasovi kako ih drugi čuju, kako zaista zvuče, ustvari vrlo različiti od onoga kako nam se čini da jesu. Druga stvar koju sam znao iz prethodnog iskustva je da se ljudi u svakodnevnom razgovoru obilno pomažu grimasama, gestama i modulacijom koji u zapisanom tekstu onoga što su izrekli nestanu, pa se nešto što je izgledalo savršeno razumljivo i suvislo na papiru lako pretvori u potpunu besmislicu. O tome sam vodio računa prilikom samih razgovora, pa ako sam ocijenio da je neki odgovor nedostatan, ponavljao sam pitanje ili na neki način navodio ljude da paze kako se izražavaju. Učinkoviti način takvog nagovaranja bio je da sam govorim tako da navedem sugovornika da odgovara načinom kako sam mu postavio pitanje. U objavljenim razgovorima to se nije vidjelo jer sam svoja pitanja (obzirom da nisam ja bio u žarištu intervjua, nego sugovornik) kratio na suštinu, a odgovore sam probirao, ali obično ostavljao bez kraćenja.
Ono što mi je bilo žao gotovo svaki puta bilo je što nemam na raspolaganju više prostora, što nisam u prilici da radim intervjue na trideset ili pedeset kartica, kakve sam tada čitao u „Playboyu“. (Obraćam pozornost onima kojima je promakla suptilnost u prethodnoj rečenici: ja sam „Playboy“ i čitao, a ne samo listao i gledao.)
Nakon što sam preslušao razgovor, „skidao“ sam ga na papir. Mnogi novinari starije generacije znali su stenografiju, na čemu sam im se iskreno divio, ali sam ja pripadao novoj generaciji kojoj je na raspolaganju bila nova tehnologija. Nabavio sam kazetofon. Bio je dovoljno malen da se bez muke može nositi naokolo i dovoljno kvalitetan za moje potrebe, ali i vraški skup. Nemojte me hvatati za riječ, mislim da je koštao otprilike kolika je bila mjesečna plaća moje majke, te sam prve honorare koje sam zaradio potrošio da si nabavim jednoga.
„Skidanje“ snimljenog razgovora bilo je mukotrpan posao. Saslušao sam nekoliko riječi ili rečenicu, zaustavio vrpcu, zabilježio ih rukopisom, pa ponovo odslušao rečenicu ili nekoliko riječi, i tako do kraja. Nevolja je bila da se kazetofon nije mogao trenutno zaustaviti, nego se uvijek vrpca premotala malo više, pa je prije ponovnog slušanja trebalo premotavati vrpcu unazad, te preslušati dio onoga što je već bilo zabilježeno da bi se moglo nastaviti. Kazetofoni nisu bili građeni da bi mogli zauvijek izdržati takav režim rada, učestalo zaustavljanje i kratka premotavanja, pa kako sam i kasnije nastavio raditi novinske intervjue, barem jednom godišnje morao sam kupiti novi kazetofon.
Nakon što sam ispisao cijeli razgovor rukom, taj švrakopis sam uredno prepisao pisaćom mašinom, a zatim preslušao razgovor još jednom kontrolirajući ono što sam zapisao da mi ne bi koja riječ promakla. U tom trenu obično sam već znao razgovor napamet. Prvo smo razgovarali, zatim sam smireno preslušao snimljeno, zatim to zapisao rukom (pri čemu sam svaku izjavu zbog premotavanja čuo dva-tri puta), zatim prepisao pisaćom mašinom i na kraju preslušao zbog kontrole... Nakon toga zaista nije bio problem izdvojiti ono najbitnije i najbolje za konačni intervju koji ću poslati u štampu.
Iako mi intervju od samog početka nisu bili nepoznanica, ovakav način rada uskoro mi je osvijestio jednu zapanjujuću pojavu. Vrlo često se sa svakom fazom rada moja slika o onome što smo razgovarali mijenjala. Često su mi ljudi rekli nešto što mi je dok smo razgovarali potpuno promaklo, pa sam propustio postaviti dodatno pitanje, često sam imao osjećaj da su rekli jedno, a magnetofonska vrpca je hladnokrvno zabilježila da su odgovorili nešto drugačije ili sasvim drugo, kadikad je intonacija izgovorenog govorila drugačije nego ono što je rečeno... Zapanjujuće je koliko u razgovorima ima nerazumijevanja i mimoilaženja, koliko mnogo toga ljudi gotovo redovno ne čuju iako im je jasno izneseno. Jednom kada sam si osvijestio tu pojavu počeo sam je dalje izučavati. Znao sam radi vježbe zatvoriti oči i slušati razgovore ljudi oko mene ili pored mene, društva u kojima sam se nalazio ili nepoznatih ljudi za susjednim stolom. Nevjerojatno! Rad na novinskim intervjuima i takva samostalna istraživanja dovela su me do nekoliko zaključaka, da spomenem samo najvažnije:
- prvo, ljudi zapravo obično kažu i više nego su sami svjesni. Ako zaista pomno slušate što netko govori i ako ste sposobni to pravilno protumačiti, možete saznati i ono što onome tko govori nije ni na kraju pameti da vam povjeri, čak i ono što pokušava sakriti.
- drugo, većina ljudi uglavnom nije sposobna kvalitetno slušati, čuju ono što žele ili očekuju, a promiče im ono što je zaista rečeno.
Razgovor je moćno oruđe, ali koliko razjašnjava, toliko i zavarava. A kad se uz nesvjesno iskrivljavanje ubroje još i svjesne laži i nužna ograničenja, govor i razgovor se mogu izroditi u više štete nego koristi, kao što se mogu spriječiti razne štete kada ih se zna koristiti. Pored novinarske, ima i drugih profesija koje to na svoj način moraju naučiti: isljednici, ispovjednici, političari, psihijatri...
Jedna od parola omladinskih radnih akcija nakon Drugog svjetskog rata bila je „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!“ Na taj način, nakon što sam godinama radio intervjue, te nastavljao osobnim istraživanjima ono to sam kroz taj rad zapazio, mogu reći „Radio sam intervjue, intervjui su radili mene“ i uvjeren sam da sam postao čovjek koji zaista zna ono što si drugi utvaraju da znaju – da znam stvarno slušati i čuti.
Ne da se hvalim, sposoban sam čuti i ono što može malo tko drugi, kao da imam neke stripovske supermoći. No ono što pomaže ujedno i odmaže. Jednako tako ne obraćam pozornost na ono što svi drugi prvo i jedino uoče jer je to često meni potpuno nezanimljiva površnost, providna kulisa, a život se često odvija upravo na onoj razini na kojoj je potpuno nebitno zapravo najvažnije.
Post je objavljen 02.04.2012. u 18:11 sati.