SVIJETOM SE ŠIRI OPASNA PRAKSA DAVANJA ŠKOLARCIMA PSIHOSTIMULANSA, ODNOSNO MEDIKAMENATA KOJI DJELUJU KAO DROGA
Hiperaktivnu djecu preodgajaju lijekovima
Od moje troje djece, dvoje imaju ADHD. Sin mi je u dobi od 12 godina zbog tog poremećaja bio smješten u Psihijatrijsku bolnicu i dali su mu terapiju neuroleptika. Imao je strašne nuspojave, bio je pospan, uopće nije reagirao – priča Sandra Geri, predsjednica nevladine udruge »ADHD i ja«
Ljerka BRATONJA MARTINOVIĆ
Britanski stručnjaci za kontrolu zlouporabe lijekova otkrili su nedavno zabrinjavajući trend konzumiranja »tableta za bolje pamćenje« među srednjoškolcima i studentima. Popularne tablete za lakše učenje zapravo su lijekovi iz skupine psihostimulansa, ritalin, aderall i concerta, koji se u zadnjem desetljeću redovito prepisuju djeci s ADHD poremećajem, odnosno poremećajem pažnje poznatom kao hiperaktivnost.
Riječ je o lijekovima koji djeluju kao droga, u žargonu poznatija kao speed, a kako je moguće da se njime liječe djeca s vrlo učestalim poremećajem koji muči čak pet posto školaraca, pitaju se mnogi roditelji takve djece. Danas se smatra kako između tri i pet posto školske djece ima simptome ADHD-a, što znači da u razredu od 30 učenika barem jedno ili dvoje djece ima ADHD. Studije su pokazale kako je ADHD dva do tri puta učestaliji među dječacima nego među djevojčicama.
Omražen u javnosti
Psihostimulanse poput metilfenidata u zadnja dva desetljeća razvijene države sve češće primjenjuju u terapiji liječenja hiperaktivne djece. Ritalin se, primjerice, daje djeci starijoj od šest godina, s izraženim znakovima hiperaktivnosti i smetnjama ponašanja, a omogućuje im da prate nastavu kao druga djeca i lakše se socijaliziraju. Njime se, međutim, dijete ne može izliječiti od hiperaktivnosti, već samo umanjiti simptome, što znači da mali pacijenti na psihostimulansima moraju praktički provesti čitavo svoje školovanje. Ovaj je lijek u javnosti postao omražen zbog sumnji u samu dijagnostiku ADHD-a u SAD-u, odnosno zbog bojazni da se neodgojena djeca proglašavaju bolesnom i zapravo »odgajaju« lijekovima.
Psihostimulansi ritalin i aderal koriste se radi poboljšanja koncentracije te povećanja radnog učinka, a osobe koje ih uzimaju imaju osjećaj da lakše i dulje uče. Samo u SAD-u oko šest milijuna djece uzima ove lijekove zbog teškoća s učenjem, a još dva milijuna djece prima antidepresive i antipsihotike. U Australiji se godišnji broj psihostimulansa prepisanih djeci u zadnja dva desetljeća povećao za 34 puta, a u Velikoj Britaniji u osam godina za otprilike 10 posto. Iako se zapravo radi o lijekovima za hiperaktivnost, oni su očito sve dostupniji i onima koji nemaju spomenuti poremećaj, ali se žele bolje koncentrirati. Tako se nepoznati broj tinejdžera u srednjim školama i na fakultetima njima koristi da bi lakše položili ispit ili popravili ocjene.
Samo u krajnjoj nuždi
U Hrvatskoj su lijekovi za ADHD dostupni samo na recept, odnosno na preporuku psihijatra, ali je pitanje koliko su dostupni drugim kanalima, internetom ili kupnjom u nekoj od susjednih država. Domaći psiholozi i psihijatri koji se bave ADHD-om lijekove smatraju krajnjim rješenjem, te preporučuju da se u terapiju medikamentima krene samo ako su problemi tako intenzivni da nikakav drugi tretman ne daje rezultate. O tome koliko djece s ADHD-om u Hrvatskoj prima terapiju lijekovima nema točnih podataka, no liječnici tvrde da su takvi slučajevi rijetki. Roditelji djece koja su primala terapiju na to gledaju dvojako: neki su zadovoljni činjenicom da im je dijete u školi napokon mirno i koncentrirano, a drugi su presretni što su dijete »skinuli« s lijekova i takvo iskustvo više nikad ne bi ponovili.
– Od moje troje djece, dvoje imaju ADHD. Sin mi je u dobi od 12 godina zbog tog poremećaja bio smješten u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevoj, kompletno odvojen od obitelji i dali su mu terapiju neuroleptika. Imao je strašne nuspojave, bio je pospan, uopće nije reagirao – priča Sandra Geri, predsjednica nevladine udruge »ADHD i ja«, koja je na vlastitom primjeru iskusila negativnu dimenziju medikamentozne terapije u liječenju ADHD-a. U bolnici su im, kaže, preporučili da kod kuće nastave s terapijom tri puta dnevno.
Nikad više
– Da smo ih poslušali, moj se sin ne bi dizao iz kreveta. Davali smo mu lijek ujutro i uvečer, dok nas nisu nazvali iz škole i rekli da je zaspao pod satom. Tada mi je bilo dosta, i prestali smo s davanjem lijeka – kaže ova majka hiperaktivca. Zbog lošeg osobnog iskustva, kaže, nikad ne bi dala hiperaktivnom djetetu terapiju.
Nakon što joj je sin prestao uzimati lijekove, opet je postao hiperaktivan. U praksi, to je značilo da je bio nemiran pod satom, djecu je »pikao« olovkom i zadirkivao na druge načine. Međutim, kaže njegova majka, nikad se nije tukao ili uništavao školsku imovinu. Ipak, u školi s njim nisu znali izaći na kraj, pa su od roditelja tražili da ga obuzdaju, makar to značilo i hospitalizaciju i uvođenje terapije medikamentima.
– ADHD je mom sinu dijagnosticiran u prvom razredu osnovne škole, a u petom smo pod pritiskom škole dopustili da ga hospitaliziraju. Njemu to uopće ne bi bilo potrebno, da se u školi s njim radilo kako treba, da su nastavnici primijenili individualizirani pristup kakav mu po zakonu pripada – tvrdi mama Sandra.
Osim loših ocjena, ADHD prati i neprihvaćenost od strane vršnjaka, pa je i njezin sin, danas srednjoškolac, zbog svog ponašanja kroz čitavu osnovnu školu bio isključen iz društva. »Nitko mu nije dolazio na rođendane, niti su ga pozivali. Bio je odbačen. Sad, u srednjoj školi, napokon ima prijatelje, napokon je sretan«, priča mama Sandra.
Kroz udrugu »ADHD i ja« u četiri je godine prošlo oko 350 djece, a 145 ih je u trajnom programu stručne pomoći. Uz ADHD obično idu i drugi problemi s
Kako prepoznati
ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara
imaju teškoće u održavanju pažnje
često se čini da ne slušaju i kad im se direktno obraća
ne prate upute i ne dovršavaju školsku zadaću i druge poslove
imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
izbjegavaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor
često gube stvari
često ih ometaju vanjski podražaji
često zaboravljaju dnevne aktivnosti
Karakteristike
kreativnost
inteligencija
znatiželja
maštovitost
osjećajnost, emotivnost
intuitivnost
odlučnost, sklonost preuzimanju rizika
Posljedice
Nisko samopouzdanje
Depresija
Društvena izolacija
Dosada
Frustracije
Zlouporaba alkohola ili droge
Osjećaj da ne daju svoj maksimum
Devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija
(Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već se javljaju zbog nedovoljnog razumijevanja ili pomoći)
Simptomi
dijete trese rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
ustaje sa stolca u razredu ili drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu
često pretjerano trči ili se penje u situacijama u kojima je to neprikladno
ima teškoća kad se treba mirno i tiho igrati
često je u »pogonu« ili kao da ga »pokreće motor«
često pretjerano govori
često istrčava s odgovorima prije nego dovršite pitanje
ima poteškoća s čekanjem reda
prekida ili ometa druge
učenjem, poput disleksije, dislalije i drugih tegoba s čitanjem i pisanjem, pa ova djeca uglavnom slabije usvajaju gradivo i treba im puno više vremena i stručna pomoć. Ipak, velika većina hiperaktivaca vrlo dobro može funkcionirati u školi ako joj se u tome pomogne.
Beethoven, Einstein i Leonardo da Vinci
Skraćenica ADHD dolazi od engleskog izraza Attention Deficit Hyperactivity Disorder (deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj). Povijest ADHD-a počinje 1902. godine, kada je Sir George F. Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zaključio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji.
Tek nakon više desetljeća medicina je ovaj poremećaj preimenovala u ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj.
Poznati hiperaktivci kroz povijest, među kojima su Beethoven, Einstein i Leonardo da Vinci, potvrdili su da hiperaktivnost nosi veliki potencijal, te da su hiperaktivci često kreativni, znatiželjni, maštoviti, osjećajni i strastveni. Ipak, zbog neprihvaćanja različitosti takva su djeca na meti kritike zbog čega gube samopouzdanje i njihov potencijal ostaje neprepoznat
Češće pogađa dječake
Prema svim statistikama, hiperaktivni poremećaj s deficitom pažnje u porastu je kod djece, no uzrok tome – ističu stručnjaci – može biti činjenica da se o hiperaktivnosti više govori, te da je se bolje dijagnosticira i prepoznaje. Europska unija predviđa nove, blaže kriterije dijagnosticiranja ADHD-a, što će olakšati dijagnosticiranje poremećaja, ali i povećati broj djece s prepoznatim ADHD-om. Djeca koja pate od ADHD-a djeluju neposlušna, neodgojena, nemirna, a u osnovi radi se o neurološkom poremećaju koncentracije. Glavni su simptomi ADHD-a nemogućnost fokusiranja na jednu stvar jer pozornost uvijek odvuče nešto drugo, zaboravljanje uputa, hiperaktivnost i impulzivnost. Poremećaj češće pogađa dječake, relativno je čest i ima ga otprilike svako dvadeseto dijete.
Pravo na individualizirani pristup na papiru
Sva djeca s dijagnozom ADHD-a u školi imaju pravo na individualizirani pristup, što znači da im nastavnici trebaju izaći ususret prilikom ispitivanja, i ispitivati ih na način koji djetetu bolje leži. Ako mu je lakše odgovarati usmeno, škola takvom djetetu mora omogućiti isključivo usmeno odgovaranje. Za razliku od ostale djece, hiperaktivce bi učitelji morali češće ispitivati manje količine gradiva kako bi im olakšali učenje. Tijekom sata treba im dopustiti da se prošetaju, odnosno uzeti u obzir da su njihove potrebe drukčije od potreba ostalih vršnjaka i da njihovo ponašanje nije odraz drskosti ili lošeg ponašanja već su naprosto takvi. Međutim, u školama se jedno proklamira, a drugo se radi, tvrdi Sandra Geri, te za primjer navodi podatke iz udruge »ADHD i ja« gdje mnoga djeca koja bi morala imati individualni pristup imaju po pet i više jedinica i nikako ih ne mogu ispraviti.
Šimić: Lijekovi su krajnja varijanta
– Lijekovi su potrebni samo u iznimno jakim oblicima ADHD-a, kad je kod djeteta prisutan izraziti motorički nemir. Smatram da su lijekovi krajnja varijanta, a ova djeca u pravilu trebaju stalnu stručnu pomoć psihologa, logopeda i drugih stručnjaka. To je iznimno važno ne samo radi pomoći u učenju, već i emocionalnih problema koji muče ovu djecu, te radi lakšeg suočavanja sa stresom – kaže psihologinja Maja Šimić. U Hrvatskoj se lijekovi propisuju daleko opreznije nego na zapadu, uglavnom u iznimno teškim slučajevima, no neki su im psiholozi skloniji od drugih, navodi Šimić. Uz dobru stručnu podršku, većini hiperaktivne djece lijekovi uopće nisu potrebni. Liste čekanja na tretman u Hrvatskoj predugačke su da bi djeca to mogla ostvariti. U Suvagu i Goljaku, primjerice, na logopedski tretman naručuje se tek za 13 mjeseci.
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
-----------------
lp, boro
http://budan.blog.hr/
Post je objavljen 02.04.2012. u 09:50 sati.