Cvjetnica koja se još naziva i Nedjeljom Muke Gospodnje pred nas stavlja sliku naroda koji oduševljeno dočekuje Sina Božjega. Taj narod nisu samo židovska djeca i učenici, nego i svi mi. Koliko smo iskreni kada s njima kličemo: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ a već u nekoj sljedećoj prilici opalimo tom istom Sinu Davidovu šamar i pljujnemo ga. Nije li to samo povođenje za gomilom, a ne naš pravi odlučni stav? S pravom kaže August Šenoa da je hvala ljudska voda vrh pijeska te Juraj Jurjević da je zviždanje uvijek iskrenije od pljeskanja. Stoga nas apostol Jakov pita: „Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? Ipak u tim smo trenutcima toliko sigurni u sebe, da spremno govorimo s Petrom: „Bude li trebalo i umrijeti s tobom - ne, neću te zatajiti.“ Svi znamo što je uslijedilo. Lako je biti jak kada si u skupini, ali kada ostaneš sam - što onda? I u prvom i u drugom slučaju moramo biti svjesni da nismo samo dio gomile tj. da nismo sami, jer, Bog je uvijek s nama. Toga je i Isus Krist bio svjestan te je stoga i u mnoštvu i u samoći ostao „poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. On nam treba biti uzor i samo se s njim trebamo uspoređivati. Neka nam ta slika bude pred očima u ovom tjednu u kojem ćemo proslaviti vazmena otajstva.
Post je objavljen 01.04.2012. u 23:54 sati.