Tu gdje jesam...
Baš kad pomisliš: eto, ovaj puta neće, onaj ludi Murphy, naravno čeka u zasjedi i bezobrazno dokazuje snagu svog umijeća.
Zašto? Nije li proljeće doba kad se sve budi, cvjeta, raste, buja?
Naravno da jeste.
Nije li to dovoljan razlog da se svatko od nas osjeti probuđenim, veselim, radosnim i razdraganim?
Naravno da jeste.
Zašto se onda u meni budi ovakav nemir, ovakvo nezadovoljstvo sobom i cjelokupnim okruženjem? Odakle izvire sva ta nostalgija za nečim nejasnim, nedohvatljivim, dalekim, istovremeno prošlim i budućim… ?
Tu gdje jesam, e baš tu ne želim biti i ne osjećam se ugodno… znam i osjećam to…
Sive stanice kažu: Pa? Promjeni, idi, ne drži te ništa i nitko…
Kamo? Zašto? I tamo će mi biti isto u ovo doba godine. I tamo ću biti istog, ludog raspoloženja, i tamo ću htjeti biti negdje…negdje…
Znam, znam… Proći će kao i svake godine kad olista šuma, kad ocvate cvijeće…i kad plod na grani …
Post je objavljen 01.04.2012. u 20:52 sati.