Nemir mi kaže,
da si razbacao svoje snove
po mom horizontu
i pristižeš me svojim mislima,
umotavaš me
u tanke niti paučinastih zraka
stvarajući čahuru oko nas,
jer smo se pronašli.
A tko si ti?
Netko, tko mi pokazuje,
da još uvijek hladan vjetar
obilazi tvoj Mjesec,
netko tko upija moje riječi
kao tople suze dlan
i živo svjedoči svakom
provedenom trenutku.
A tko sam ja?
Pronađena, bez sjena,
klizim uz tebe
i nakon blijedih dana
provedenih u zavjetrini
nečijeg davnog nemira
ponovo dolazim
pred lijepe plave oči,
idem u noći
koje održavaju
svoja obećanja.
Upoznao si me,
lomio bolno moje zidove,
srušio ih i razbacao po daljinama,
potopio si u vodi
sve moje stare ideale,
dotaknuo svemir i pomaknuo
pramen kose sa čela.
Sve moje nemire
skupio si u jedan
i otpuhnuo prema sjeveru,
a tvoja ruka
uvijek dočeka moju
u svakom trenutku
kad to poželim.