Marketing
proizvodni rad
U moje gimnazijsko doba jedna od školskih obaveza nazivala se „proizvodni rad“. Dvije sedmice svake školske godine gimnazijalci su trebali provesti u nekom poduzeću da bi upoznali proizvodnju i stvarni život. U nesretnom slučaju tih petnaest dana je palo u zimske praznike, što nitko nije volio, ali češće je proizvodni rad organiziran u vrijeme nastave. Gimnazija je dogovarala gdje će se ići, ali se toleriralo i ako je netko sam našao neko drugo poduzeće koje ga je bilo voljno primiti za to vrijeme. Dobar dio gimnazijalaca je uspijevao srediti s poduzećima u kojima su im radili roditelji da im izdaju potvrdu da su radili kod njih i pohvalnu radnu ocjenu na kraju, a u najboljem slučaju čak su im isplatili i neki honorar za to, pri čemu im je jedina stvarna obaveza bila da se pojave podići te papire i eventualne novce, što je svodilo proizvodni rad na druge (moguće čak i plaćene!) praznike u školskoj godini.
Prvo poduzeće u koje su mene uputili bilo je „Nikola Tesla“. Prvoga dana došlo je ondje rano ujutro nas petnaestak, pola razreda. Direktor gimnazije dogovorio je to s upravom tvornice, ali poslovođe koji su nas trebali preuzeti nisu znali što bi s nama. Djevojke su uglavnom uzeli po uredima da kuhaju kave i budu dostavljačice, dečke su poslali u skladišta da premještaju sanduke i na portu, a ja sam uspio izboriti – kad sam već na proizvodnom radu – da me dodijele jednom od pogona, u pravu proizvodnju.
Ni poslovođa kojem su me dodijelili nije znao što bi sa mnom, tim više što sam izrazio želju da bih htio stvarno raditi. Naposljetku se dosjetio. Smjestio mu u uglu velike sale sa strojevima u kojoj je bila takva buka da se moglo razgovarati samo derući se jedan drugome na uho. Posjeo me na stolicu, a ispred mene je smjestio tri sanduka. Dva sa strane bila su prazna, a u srednjem je bilo osamdeset tisuća vijaka dužine dva centimetra i širine milimetar. Mašina koja je trebala tim šarafima urezati utor u glavici je bila pobudalila, pa je neke udarila dva puta i uništila ih, a druge preskočila. Moj zadatak bio je da odvojim neupotrebljive šarafe na jednu, a one koje se može ponovo vratiti istoj mašini da ih zgotovi kako treba na drugu stranu. Trebalo je uzeti svaki vijak među prste, razgledati glavicu i tako ih probrati. Osjećao sam se kao Pepeljuga. Iz cijelog pogona su dolazili radnici pogledati što se poslovođa dosjetio kako bi uposlio gimnazijalca.
Radio sam to danima, osam sati na dan, skrajnje savjesno. Tjednima nakon toga sam sanjao šarafe, a još mjesecima sam povremeno imao noćne more u kojima sam se nalazio na dnu brijega od šarafa koje sam trebao razvrstati. Jedini zabavni događaj kroz to vrijeme bio je posjet nekakve delegacije trbušastih sredovječnih ljudi u svečanim odijelima i najlon košuljama s aktentaškama. Proveli su ih kroz pogon da se dive strojevima, a oni spazili mene u uglu kako prstićima probirem šarafe i okupili se oko mene. Derući se da nadjača buku poslovođa je objašnjavao da sam ja gimnazijalac, budući intelektualac, koji je došao upoznati se s pravom proizvodnjom, samoupravljanjem i životom radničke klase. Članovi delegacije su ozbiljno kimali glavama. Svima sam bio simpatičan. Srdačno se smješkajući dok je poslovođa objašnjavao zagrabio sam rukom hrpu šarafa, podigao je i pustio da se osipaju kroz raširene prste. Istog trena se još sedam ruku s bijelim manžetama zabilo u šarafe i povuklo kao opareno. Šarafi su bili prevučeni tankim, nevidljivim slojem mašinskog ulja, koje je na bijelim manžetama postalo drastično upadljivo. I dalje sam se srdačno smješkao, ali više nikome od njih nisam bio simpatičan. Munjevito su otprašili, a do kraj dana su dolazili radnici iz pogona, prepričavali jedan drugome i pokazivali kako sam jednostavnim pokretom naveo članove delegacije da ne razmišljajući urone rukama u šarafe i tapšali me po ramenima.
Kad sam završio s tim radnim zadatkom radnici su odnijeli oba sanduka i izlili ih u peć koja je topila metal.
Za vrijeme radnog odmora sretao sam se s društvom iz razreda. Oni su pričali da se uglavnom dosađuju, da manje-više ne rade ništa, da nitko ne postavlja pitanje ako zakasne na posao ili koji dan uopće ne dođu. Nije mi to išlo u glavu, ništa mi se to nije sviđalo. Jel' se radi ili se ne radi?
Dok sam još prebirao šarafe odmjeravao sam najbliži stroj. Nalazio se na početku linije drugih koji su nastavljali obrađivati ono što je na tom prvom započeto. Izgledao je otprilike kao uvećani stroj za šivanje s početka stoljeća. Naučio sam baratati s njim samo gledajući. Radilo se o tome da se trebalo na jedan kraj zaglaviti kraj dugačke tanke željezne šipke, dugom ručicom s kuglom na kraju spojiti pogonski dio s radnim, drugom ručicom namjestiti vrh šipke do otvora koji je ličio i funkcionirao kao školsko šiljilo za olovke i zašiljiti šipku. Ostavši bez posla zamolio sam poslovođu smijem li ja raditi na tom stroju.
Poslovođa nije znao što bi sa mnom pa je dozvolio. Radnik koji je do tada radio ondje odmah je otišao u tvorničku kantinu, a ja stao na njegovo mjesto. Manijakalno sam prionuo poslu. Radio sam kao Japanac, takmičeći se sam sa sobom koliko brzo mogu raditi. Do kraja radnog vremena zašiljio sam toliko šipki da je pred narednih strojem izrasla tolika hrpa da se gotovo nije mogao vidjeti. Radnik za tim strojem mrko me je odmjeravao, a i neki drugi su dolazili gledati me i čudili se, što mi je davalo samo još više podstreka.
Drugo jutro mi je prije posla došla delegacija radnika prijateljski porazgovarati. Kog vraga radim tako brzo? Nisam na takmičenju! Rekoh: kad radim – radim. Zar nije svrha posla napraviti što više i što bolje? Kad bih radio polakše, dosađivao bih se. Razgovarali smo otprilike kao da razgovaraju gluhi: svatko priča svoje i ne čuje nikog drugoga. Ono što nisam rekao bilo je da mi je stalo do toga da nitko ne pomisli o meni da sam zabušant i da me baš veseli vidjeti što mogu.
Šipke je trebalo zašiljiti da bi bi se mogle uglaviti u sljedeći stroj. Radnik koji je radio na njemu me je ružno pogledavao i pravio mrzovoljne grimase. Hrpa koju sam naslagao pred njim prijetila je da ga zatrpa. Onda sam mu znakovima predložio da se zamijenimo jer sam radeći pored njega shvatio kako se barata s njegovim strojem, a u pogonu je vladala takva buka da se nije moglo izmijeniti ni riječ. Odmah je pristao i otišao u kantinu.
Bzzz, bzzz, klopm! Tap! Krak! Drugi stroj se podao mojim rukama kao da sam stao za orgulje. Radio sam na njemu otprilike deset puta brže nego moj prethodnik. Došao je poslovođa i samo me je bijelo gledao. Ono indijsko božanstvo (jel' Šiva?) s deset ruku ne bi se moglo sa mnom mjeriti. Rezao sam šipke na komadiće od dva centimetra koji su samo vrcali iz stroja. Radnik na sljedećem mjestu izgledao je kao da će početi čupati kosu jer nije stizao prosljeđivati dalje komadiće s kojima sam ga zatrpavao. Kad je ponestalo sanduka u koje sam ih mogao sipati, zaustavio sam se i gledao što moj susjed radi. Za manje od pet minuta shvatio sam kako se radi za njegovim strojem i predložio mu da se zamijenimo.
U tri dana premjestio sam se tako za pet strojeva sljedeći ono u što se pretvarala gomila željeznih šipki koje sam zašiljio na početku. Za pauzom je došao poslovođa i pozvao me da odemo u kantinu gdje smo mogli kao ljudi razgovarati. Prvo me je pitao zašto tako manijakalno radim. Rekoh da radim kako mislim da se treba radit, da se borim za bolju produktivnost. Za povećanje materijalne baze života tog pogona, cijele tvornice, a preko toga i cijele radničke klase u cjelini i šire društvene zajednice. Spomenuh i druga Tita koji je isto tako započeo, kao metalac. Čovjek je samo zurio u mene i sve više bečio oči. Kad sam završio, ostao je bez teksta. Ipak se uspio pribrati i počeo očinski – moram razumjeti da sam ja u tvornici svega petnaest dana, nakon čega ću se vratiti u školske klupe, a ostali radnici ondje dolaze svaki dan i trebaju dolaziti još godinama, do penzije... Gdje bi oni stigli kada bi radili tako kao ja? Iz razgovora je postalo očito da se školsko znanje s kojim sam došao uvelike razlikuje od onoga što sam zatekao. Na kraju smo se dogovorili da će mi dozvoliti da u danim što su mi preostali oprobam raditi na svim ostalim strojevima, da završim ono s čim sam započeo.
Na kraju, desetog radnog dana, uznapredovao sam do automatskog stroja. Bila je to mašina koja je radila sa gotovo već gotovim šarafima. Prihvatila bi ih, nauljila, okrenula prema sebi i opalila po glavici. Tamo je ostajao utor za šrafciger. Trebalo je samo pritisnuti dugme i gledati kako skaču brojevi na brojčaniku koji označuje koliko je šarafa zgotovljeno taj dan. Pritisnuo sam dugme, sjeo pred mašinu i zabuljio se u brojčanik. Nakon dva sata više nisam mogao izdržati i otišao sam u kantinu. Ondje sam s pripadnicima radničke klase učas našao zajednički jezik.
Vratim se nakon četiri sata i imam što vidjeti: mašina poludjela, pa šarafe ili preskače i baca nedirnut ili ih opali po dva-tri puta i unakazi. Pogledam na brojčanik: osamdeset tisuća i…
Proizvodni rad je svim učenicima bio vrlo koristan. Pouka koja se svima snažno utisnula bila je da se škola, koliko god nam išla na živce, ipak isplati jer osigurava da u životu izbjegnemo da završimo u nekom tvorničkom pogonu poslužujući neki glupi stroj ili nešto još gore. Svaka čast radničkoj klasi, ali ipak je bolje ne upasti u nju.
Post je objavljen 28.03.2012. u 17:05 sati.