Bio sma u dilemi da li ovo napisati kao mail dragoj prijateljici blogerici ili kao post.Ma neka bude post,možda ga neko i pročita iako je skroz ličan.
Kao inžinjer na faksu sam učio kako napraviti kuću,ali ne i kako je srušiti.
A upravo to smo danas (u)radili. Babina stara kuća s početka 50-ih.
Drveni skelet ispujen ciglom.Ručno tesane hrastove grede spojene ručno kovanim klinovima.Kablovi u bergman cijevima.
Kuća mala,skromna,sirotinjska,dvije prostorije. Baba je umrla prije 18 godina i u njoj već dugo niko ne živi tako da je izgubila i svrhu svog postojanja a i počela je da se urušava sama od sebe. Zub vremena je neumoljiv.
Za par godina bi na njenom mjestu bila tek gomila šuta. Ali meni ni takva nije smetala i ja to nikada ne bih uradio,ali stari misli drugačije.
U te dvije prostorije sam proveo mnoge sretne trenutke. Mama je često sestru i mene ostavljala kod babe na čuvanje. Sjećam se kada je bio zemljani pod, daščani je postavljen tek kasnije. Uf,baš sam mnogo mator.
Trebaće mi mnogo vremena da se naviknem na ovu prazninu. Oko će i dalje da traži u bijelo okrečene zidove.
Meni je bila ljepša i važnija od bilo čega jer je u njoj živjela moja baba koja me je puno voljela.A i njen kajmak je bio vrhunska delicija.
Kada bi preko ljeta dolazili gosti(tetke iz BG) glavni logistički problem bi bio kako ih sve smjestiti na spavanje.Neke bi zapao i tavan na štali.
Mirisno sijeno i ne zvuči kao loša opcija?
Post je objavljen 28.03.2012. u 16:59 sati.