Izgleda da u godini nastaju periodi kad ljudi jednostavno padnu, u neko čudno, psihičko stanje, bezvoljnost, rekla bih čak depresiju..Gubi im se svaki trag ali svoje najbliže ostave u strepnji, strahu, u potrazi...Uopće nije bitno u kakvoj su životnoj dobi, ljudi jednostavno odu od kuće, škole, iz grada, iz mjesta stanovanja i više se ne vrate. Eto, danas ostadoh ustuknuta kad sam na slici ugledala čovjeka koji je nestao u Sisku. Da, to je čovjek s kojim sam nekada radila u istom uredu, čovjek koji je duša posebna, dobra, a posebno obožava žene...I eto vidim već nekoliko dana gubi mu se svaki trag, a meni je nekad samo bio kolega s posla, i ne mogu vjerovati što se to moglo s Josipom dogoditi. Onda je došao Domovinski rat, on se preselio u Sisak, tu i tamo sam susrećući ostale kolege s posla pitala, znaju li kako je kolega Josip. I čini mi se sve je bilo uredu, ali izgleda kako ipak nije i želim da se Josip vrati. Bepo, ma kamo ste se skrili? Nemojte se zezati s nama? Tornajte se..O, Bože..budući sam čovjeka poznavala nije mi svejedno, a već ga nekoliko dana nema kod kuće u Sisku...
Post je objavljen 27.03.2012. u 19:20 sati.