Stotinama, pa i tisućama godina, ljudi su koristili pijesak kako bi mjerili vrijeme. Iako je vrijeme fizička konstanta (dobro, određeni fizičari se ne bi složili sa ovom konstatacijom), iako je oduvijek bilo ovdje, do trenutka spoznaje vremena kao takvoga, čovjek je bio izgubljen. To se ubrzo promijenilo, ljudi su vrijeme prisvojili kao jedan od najvećih izuma. Označavali ga, rezali na približno točne komade, uzimali ga za sebe i raspoređivali po potrebi. Šaku gotovo identičnog sitnog pijeska držim u šaci. Ta nakupina minerala, vjerojatno je jedna od najčešćih slika u svemiru. S druge strane, svako od ovih zrnaca ima svoju priču, povijest koja seže do prve jedinice vremena u povijesti postanka. Svako od ovih zrnaca, ma koliko jedinstveno, stoji beživotno. Čeka na ostatak vječnosti, pokorno prateći svoju davno zaboravljenu svrhu.
Vjetar raznosi pijesak, vjetar ide dalje. Vjetar tjera neke moje vjetrenjače s kojima se tek trebam boriti. Ali treba mi više od razloga da se hvatam u koštac s njima. Ne mogu se dovoljno nasmijati tragikomičnosti neizbježne stagnacije. Mogu si priuštiti stagnaciju u toliko stvari, zanemariti i marginalizirati stvari koje nekima znače više od života. To su stvari koje znače mišljenje, nebitno, relativno, precijenjeno mišljenje. Nije me briga, jer ne cijenim tu stranu života. Ne cijenim ljude.
Ono što si ne mogu priuštiti je stagnacija karaktera. Jer, dok čovjek može razvijati karakter, evoluirati iz onoga što je bio u ono što može biti, čovjek ima smisao. Dok ovo čitaš, vjerojatno misliš da nema smisla gubiti vrijeme, ona zrnca pijeska, na ove riječi. Ali ima smisla gubiti vrijeme na sMisao. Pa čak ako to znači čekati, znaj da čekamo. Baš poput pijeska...
Dolaze neki novi oblaci, čak i prije kiše, oni ispiru boju, kradu sunce. Vjetar nosi promjene, on mijenja jedan čitav svijet. Kako se prilagoditi nečemu tako nestalnom kao što je svijet ako ne misliš evoluirati? Pružaš ruke prema nebu, jer tako je nedvojbeno prekrasno biti utopljen u sigurnom beskraju. Nisam siguran da to mogu pratiti. Ne iz razloga što nisam u stanju, nego zato što to nije ono što ja jesam. Daj mi više od razloga. Gledam u nebo, sunce odjednom postaje hladno, svijet se mijenja svakim otkucajem srca, da li je to znak da potražimo svoja staklena zvona? Ulazimo u vakuum sterilne sigurnosti, gdje ćemo ubiti još malo vremena, i nećemo ga mjeriti zrncima vječnog pijeska kao oni koji su došli prije nas. Oslonjeni na fragilne i toliko prolazne čipove, koji su u stanju bezumno lagati tražeći da ih hranimo informacijom. Suton će dočekati digitalni vrisak, hladan poput istine, leden poput čelika. Na sivoj ulici, u subverzijama ove stvarnosti, u podtextu našeg okruženja, još uvijek stojimo mi. Verzije istoga.
Post je objavljen 25.03.2012. u 22:26 sati.