Marketing
You can get addicted to a certain kind of sadness...
„Jel' ti to dečko?“
„Ne.“
„Zašto se onda slikate kao da ti je dečko?“
Posve smetena uhvatim se kako tupo gledam u našu sliku na monitoru i nisam u stanju smisliti dostojan odgovor 5-godišnjem djetetu. Mala i dalje ne skida pogled s ukrasa na mojoj maturalnoj haljini čekajući odgovor. Vratim pogled na sliku. Svjesna sam da moj pogled upućen njemu i dalje krije toliko toga. Svjesna sam, da, naprosto osjetim način na koji ga gledam… I koliko god mi drugi govorili kako sam očita (preciznije, kako smo očiti), nisam znala da je to u tolikoj mjeri vidljivo. Taj famozni pogled o kojem svi govore. A sada ga vidim tu, crno na bijelo, na zaslonu mog monitora. Istina je, gledam ga na način na koji nikoga drugog nisam gledala.
Neki kažu da ne postoji kamera kojom bi se uhvatio pogled zaljubljene osobe. Ali ovaj moj pogled na zaslonu je u tolikoj mjeri vidljiv da ga i petogodišnje dijete prepoznaje. Ako kamera ne može vjerno predočiti stvarnost, strah me je i pomisliti kako smo samo zaljubljeno izgledali te večeri.
I dok je Mala i dalje zaokupljena detaljima moje haljine, skrećem pogled na lijevi dio slike. Gleda me u oči na identičan način, držimo se za ruke, smije se…
„Prijatelj mi je, svi smo se morali slikati s prijateljem.“
„A nije ti dečko?“
„Nije…“
(…)
„Ti si zbilja imala maturalnu za pamćenje.“
„Molim?“
„Bila si prelijepa. Ne zato što si moja, nego zbilja jesi. Cijela sala je hvalila tvoj govor. Predivno je bilo. Pa, čak je i ravnatelj rekao kako nije znao koji se talent krije u tebi. I imala si plesača kojeg si oduvijek željela…“
„PA MAMA.“
„Ne znam ja, sumnjivi ste mi vas dvoje…“
(…) Sve u svemu, večer za pamćenje…
I…
I taman kada sam našla nekog Drugog (ili druge :D) kao digresiju, i taman kada je činjenica da odnos između Njega i mene nije kao prije sjela na svoje mjesto, približila se već spomenuta maturalna večer.
U jednom trenutku stojimo na sred moje sobe i smijemo se sami sebi. Smijemo se mojoj nenormalno visokoj potpetici, njegovom odijelu i kravati, vježbamo koreografiju uz engleski valcer i sve je na trenutke kao prije. Neobično na neki način... Smiješno je naći mu se u zagrljaju u ovakvim okolnostima, s pomno našminkanim licem, s dotjeranom frizurom i s maturalnom narukvicom oko zgloba kao znakom raspoznavanja (koju mi je tako nespretno minutama vezao oko ruke)… Bilo je lijepo, da.
S jedne strane tu je taj valcer. Onaj trenutak kada smo započeli ples i kada su se iznova javili leptirići u trbuhu (patetika) kakve nisam osjetila od davno odigranog 13.5. S jedne strane valcer, nesporazum oko buketa cvijeća, skrivanje po sali… A s druge njegovo gledanje na mobitel i slanje poruka Njoj.
A onda gledam snimku te večeri i vidim onaj zaljubljeni pogled u njegovim očima kakvo i petogodišnje dijete može prepoznati. I evo me, opet na početku, nebrojeni put. .Mogu razviti vlastiti filozofski sustav na temelju cikličke dijalektike našeg odnosa.
(…)
I sada se pojavio Novi…
Prvi put da se u igri pojavio netko kome je više stalo do mene, nego meni do njega. Nisam navikla na ovakvu obrnutu situaciju, nikako. Ne kažem da nije lijepo- je. Ali nakon toliko godina iskustva igranja uloge Onoga Kome Je Više Stalo, teško se adaptirati na novonastale odnose.
Nisam fer. Totalno nisam fer prema Novom. I jednostavno nije fer što ne mogu „osjetiti način na koji gledam“… Ne mogu prema nikome, samo prema Njemu.
Novi, oprosti.
I tužno je što se u meni razvija iskra nade na samu pomisao kako ću se nepunih godinu dana poslije naći na istoj lokaciji s Njim, okružena istim ljudima, baš kao i 13.5.
Zašto me to veseli, ne znam…
Click.
No one compares to you... Da.
Post je objavljen 25.03.2012. u 20:18 sati.