Potaknut jednom sitnicom, ili pak možemo ovo nazvati velikom stvari, koja se dogodila na probi benda u kojem sviram, odlučio sam napisati post o tome koliko zeznuta, kriva ili pak glupa može biti ljudska glupost koju sami napravimo, ili nam ju napravi netko drugi, ali se ona odražava na nas ili na naše bližnje.
Roditelji/skrbnici se brinu za nas(barem bi trebali), za svih nas, bez obzira koliko godina imali, kakvi mi bili prema njima i štogod uradili, oni su uvijek tu za i uz nas. Međutim, vjerujem odnosno moguće je, da ste se svi susreli sa roditeljima koji se preprepreviše brinu o vama, odnosno misli da vi imate još uvijek 11, 12 godina(bez uvrede ako ovo čitaju ljudi stari 11 ili 12 godina), odnosno da ste premladi za odlaziti na neka mjesta, gledati ili slušati o nekim stvarima, da vam oni moraju biti za vratom od 0-24 sata dnevno, ili jednostavno da ne žele saslušati vaše mišljenje u vezi nekih situacija koje su vam se dogodile ili koje se trebaju dogoditi.
Nisam roditelj, na sreću ili na žalost(?!?!), pa ne mogu odgovoriti na pitanje, da li bi roditelji/skrbnici trebali katkad popustiti u svojim odlukama i ponašanju prema svojoj djeci, odnosno promisliti od donesenoj odluci? U svojoj karijeri, tehničkog urednika i voditelja na radiju, tehničara na koncertima, muzičara i tekstopisca susretao sam se sa svakakvim osobama. Osobama koje se previše brinu o svojim voljenima, ili se pak ne brinu nikako. Moje mišljenje je da nije jedno ni drugo nije dobro kada se dešava u nekoj pretjeranoj mjeri. Svakakav ekstrem nije dobar, kao šta je Bog rekao: "Budi umjeren". Ljudi koji ne "slušaju" svoju djecu, ovdje mislim da barem pokušaju saslušati njihovo mišljenje, ubiti čine štetu svojim sinovima, kćerima, ili djeci za koju se brinu. I sam sam stalno u svađama sa mojima, ali ipak obitelj smo, kao i svi vi, koji ovo čitate, a ako kojim slučajem ovo čita netko tko nema obitelji, neka otiđe u nekakvu ustanovu ili zajednicu gdje su mu spremni pružiti pomoć. Uvijek ćete dobiti pomoć, samo ju treba tražiti, isti princip je sa srećom, ili najbolji primjer je ljubav, doći će kad se najmanje nadate, ali ovdje se ne bi složio sa načelom: tko čeka, taj dočeka. Ako ste pasivan i ne napredujete u svom naumu, odnosno mislite da ćete dočekati, varate se. No nisam osoba koja bi govorila o sreći ili nesreći, jer nisam za to obučen, o tome se zapitajte sami. Malo sam se udaljio od glavne teme, ali sve s razlogom da ljudima, koji misle da im je teško u životu, da li iz razloga problema u obitelji, svađa sa roditeljima/skrbnicima, im je teško živjeti, ne mogu više tako ili su pak u ogromnim problemima da razmišljaju na neke sulude, budalaste i nepromišljene činove. Post govori o odnosu roditelja i djece. Pozivam roditelje i njihovu djecu na solidarnost, na mir i razgovor. Roditelji dogovorite se sa svojim potomcima o nekim stvarima koji im mislite prirediti, isto tako Nađite cilj u životu, zadajte si nešto što morate ostvariti i zapitajte se malo, da li sam ja dobar roditelj/da li sam ja dobar sin/kćer? Nađite zajednički način i temu za razgovor, dogovorite se s roditeljima/skrbnicima o svemu. Uvijek i za sve, bez obzira na okolnosti postoji riješenje! Ovo bi mogao biti zaključak ovog posta, koji pisem u ove već lagano kasne sate subotnje večeri. Ovdje ne mislim potaknuti niti promijeniti ničije mišljenje o roditeljima ili skrbnicima, već želim pomoći u takvim odnosima. Roditelji i djeca, budimo obitelj! Ja sam simple man, zatvaram ovaj post i najavljujem uskoro nove o još boljim i zanimljivijim temama.
Post je objavljen 24.03.2012. u 21:33 sati.