Sve što sam imala i sve što je vrijedilo odnijeli su meni neki nepoznati vjetrovi. Ostala sam tamo gdje sam uvijek i bila, usamljena stijena koju više ne oplakuju tople vode mora koje toliko volim, stih koji zaborav ljen skuplja prašinu vremena u nekom zakutku tjeskobe, struna čije je note nadglasala vreva nečijih tuđih želja. Tko sam ja? Što je moj život? Samo rijeka koja je ostala bez vrela, samo kamen izglađen bujicama i zaboravljen, pa i ona zraka sunca što se probije kroz grubo granje nerazumijevanja ne može vratiti sjaj ugaslim nadama. Što mi preostaje? Samo smrt, vječita u svojoj neumitnsti. Mogu samo zauvijek sklopiti oči i odijeliti se od svijeta koji je izgubio smisao i prepustiti drugima da kroče putevima životnim, za mene zabranjenim, ispijaju rose u ova proljeća što bujaju životom i sjećaju se...sjećaju da je jednom, u nekom nebrojivo kratkom trenutku, postojao jedan kamen....
Post je objavljen 24.03.2012. u 10:54 sati.