Glumila je. To je bio jedini izlaz da ne mora smišljati izgovore onima koji su tobože brinuli za njenu sreću. Ali misli su bili jače i na kraju su progovorile. Otvorila se i sada se povjerava ljudima. Često puta se upita koliko je to pametno. Zanima li okolinu išta od onoga što ona govori ili misli reći? Bila je uvjerena da živi u drugoj dimenziji, odvojena od svijeta u koji su bili uključeni ljudi. Humanost odavno ne veže uz ljude pa joj je bilo jednostavno odvojiti se.
Divila se nebu, lišću, pticama, vodi, suncu, osmijesima male djece. Samo ona su još mogla pokazati istinsku vrijednost ljudskoga bića. Ona su Božje oličje, neprestano se smiješe, zadovoljna su i sretna. Ako im ikada i isčezne osmijeh sa lica, to je krivnja srednje dobi. Što više starimo, manje znamo uživati. Sami postavljamo teret u svoje misli i dijete u nama nestaje. Dijete koje simbolizira osmijeh i onda.. Onda smo samo bezlična lica, bezimena tjelesa uronjena u tamni, vanjski, hladni dio ljudskoga srca. Sjene koje lutaju rajem nesvjesne da su u njemu. Iskvarene oči koje vide samo zlo, bol, pakao vlastite duše. I onda tragaju za tobožnjom ljepotom sa puno želje i entuzijazma, ali opet ne tako istinito jer ljudsko srce je prelaskom u adolescenciju postalo prazno, otrovno i raspuklo. Izmisli smo ožiljke koje ne želimo da nestanu i njima se tlačimo. Još ponekad zavirimo u unutrašnjost, ispod površine.. Nasmijemo se jutarnjem suncu, a onda opet dopustimo da ljudska zloba ugasi naš osmijeh. I vratimo se u stvarnost koju smo skrojili sami, prepustimo se valovima neba.. Oni nas ponesu u ružne misli i na istom smo, opet. Ponovno na početku i tako u krug. Koncentrični krug vlastitog života.
Post je objavljen 23.03.2012. u 19:36 sati.