O UZROČNO-POSLJEDIČNOJ POVEZANOSTI GREŠAKA I UČENJA
Na greškama se uči.
Pametan čovjek uči na tuđim greškama.
Budala uči na svojima.
A Milanović ne uči.
Račan je iz svojih grešaka definitivno nešto naučio. To se najbolje vidjelo kad je nakon izgubljenih izbora odbio okupljati novu koaliciju koja bi preuzela vlast. Shvatio je kakve je političke gluposti njegova vlada činila i zbog kojih njegova opcija drugi put nije prošla.
Jedan od glavnih kamena oko vrata tadašnje vlade bio je njezin »najuspješniji ministar«. Danas se čini da do konačnih rezultata tih drugih, izgubljenih izbora, nitko u dotada vladajućoj koaliciji nije shvaćao da ta »uspješnost« ne donosi glasove. Naprotiv.
U međuvremenu je stranka dotičnog »najuspješnijeg ministra« s mjesta treće najpopularnije stranke u državi (prvoj, dakle, iza neizbježnog duumvirata) skliznula u ponor nepovrata. I koliko god da i dan-danas taj bivši »najuspješniji ministar« trabunja o tome kako je njegova stranka i dalje na tom, nekadašnjem, prapovijesnom i debelo zaboravljenom trećem mjestu, ona sama, bez pomoći starijeg brata, u Sabor najvjerojatnije ne bi ni primirisala. Druge se stranke danas natječu za broncu.
I danas taj isti »najuspješniji ministar« bez ikakve zapreke najavljuje istu politiku koja je srušila nekadašnju vladu. I nikom ništa. Premijeru očigledno, nije stalo do drugog mandata.
Ima pravo Domagoj Milošević kad najavljuje da HDZ uskoro ne bira samo predsjednika stranke već i novog predsjednika vlade. Naime, već i danas, nakon tek nekoliko mjeseci ne-djelovanja trenutne vlade, jasno je da ovakva politika nema budućnosti. Barem ne među biračima koji bi trebali glasati za u ovom trenutku vladajuću stranku. A svi oni čija očekivanja ova vlada itekako dobro ispunjava ni u ludilu neće glasati za dotičnu stranku.
U vladi očigledno toga još nitko nije svjestan. Linić je neki dan bulaznio o tome kako mu treba deset (da, da, 10!) godina da sredi mirovinski sustav. Ni njemu nije došlo do glave da on nema 10 godina vremena. On ima još najviše 3 godine. Što će za to vrijeme napraviti, napravit će. Poslije toga, zbogom, foteljo.
I to vjerojatno zbogom zauvijek! Po svemu sudeći Milanović je svojim desničarenjem uspješno pokopao vlastitu stranku, da više nikad ne uskrsne. (Uz nju se ionako vezuju ideje ne-vjerništva, pa je jasno da nitko od njezinih članova niti ne očekuje uskrsnuće mrtvih.) Možda i cijelu državu, jer je s njim i s njom propala jedina opcija koja bi mogla predstavljati realnu alternativu razornoj politici one druge stranke.
Ovako se dvije stranke ni u čemu ne razlikuju, pa možemo slobodno govoriti i o HDZ-u II., Ivi Sanaderu II. i Franji Tuđmanu II.
U starim društvima je vladar morao biti besprijekorna osoba. To znači da je morao biti i bez tjelesnih mana. U one dane, znači, Milanović nikako ne bi mogao biti vladar. On, naime, očigledno nema muda.