Bio je jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se povukao potpuno u svoju dušu i mislio je da će sagorjeti od ljubavi. Svijet za njega nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu nije žuborio, harfa mu nije ječala, sve je bilo utonulo, i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla, i on je puno radije volio umrijeti i propasti, nego se odreći posjedovanja lijepe žene koju je volio. Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorjela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se morala pokoriti, i došla je, i on je stajao raširenih ruku kako bi je privukao sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on s grozom osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljeni svijet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo ususret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu, imao je cijeli svijet na srcu, i svaka zvijezda na nebu plamtjela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu. On je volio, i pri tom je našao sebe samog.
Većina njih, voli da bi pri tom izgubila sebe.
Post je objavljen 21.03.2012. u 11:48 sati.