Pitam se ima li pravde na ovo svijetu. Svakog dana se susrečem sa zlobom, zavisti i šupcima od ljudi
Takvih je poprilično u ljepoj našoj.
Svatko gleda svoj interes i kako bi drugog potkopao.Sa druge strane dok čovjek ne osjeti šta je imati , pa ne imati spozna kakvi su ljudi.Ne želim raditi nikakvu psihoanalizu , jer to i neznam.
U bolesti sam stvorio svoj neki svijet koji je virtualan i ni malo stvaran, pun kurtuazije i sučuti od ljudi, od kojih mi ništa ne treba.
Moja sreča je što je moja obitelj uz mene, pogotovo kčeri koje su moje svjetlo. Starija kčer je razlog zbog kojeg sam opet prohodao. U krapinskim toplicama sam zamišljao kako me čeka na kraju hodnika i to mi je davalo snagu da počmem hodati i da dođem do nje. Ona me se sječa dok sam bio zdrav, za razliku od mlađe: koja je dobar dio života provela uz mene po bolnicama. Naravno sve vrijeme me prati moja žena, koja je ni kriva ni dužna osuđena na muža nesposobnog za samostalan život.
Nadam se da će biti bolje i da ću i mlađu kčer nosati i da me se neće bojati. Nada me drži i daje mi snagu, a moja snaga je moja obitelj
Post je objavljen 20.03.2012. u 11:09 sati.