Koji nam je to najsretniji dan u nasem zivotu? Dan kada smo maturirali u gimnaziji? Dan kada smo diplomirali na fakultetu? Ili, mozda je to dan kada nam se rodilo nase prvo dijete? Sve u svemu, jako bi se tesko bilo opredijeliti za konacan odgovor u kojem bismo morali odabrati samo jedan dan. Jer, sretnih trenutaka u nasim zivotima je bilo zaista mnogo, kao i onih koji su nam pokvarili raspolozenje. Medjutim, ovom prilikom cemo se dotaknuti onog najsretnijeg, najjedinstvenijeg i najiscekivanijeg trenutka u zivotu! Koji je to trenutak? Ukoliko ste pogodili, a ukoliko i niste, pricekajte, mi cemo vam ga ubrzo otkriti! No, prije toga, savjetujemo vas da vasu paznju potpuno usredotocite na ono sto cete imati priliku da procitate u redovima koji slijede.
Dobro, ukoliko ste spremni, krenimo...
Najsretniji trenutak u nasim zivotima, ipak ne bi trebala biti matura nakon zavrsene skole. Ne bi to trebao biti ni dan kada smo diplomirali na fakultetu. Isto tako nije to zasigurno ni trenutak kada smo posmatrali nase prvo dijete kako dolazi na ovaj svijet... Najsretniji, najbitniji i najiscekivaniji dan u nasem zivotu, jeste dan kada cemo se sresti sa nasim Gospodarom! Da! - upravo tako, to je dan susreta sa Onim u cijim riznicama se nalaze sva blaga - Onim koji ispunjava sva obecanja, a od kojih je i ono covjeku najbitnije - ''Vjecita nagrada - Dzennet''!
Ali, zaustavimo se na sekund ovdje i priznajmo, da ce taj dan biti obasjan srecom, iskljucivo samo onoj osobi koja bude iskren vjernik, odnosno, mu'min! Samo mu'min ce se toga dana okrenuti iza sebe, i vidjet ce prasnjavi dunjaluk, i sve brige i tegobe koje su ga mucile, a koje definitivno toga trena ostaju iza njega! Zatim ce pogledati naprijed, i vidjet ce Dzennet! Dzennet, koji ce svojim bljestavim prizorom u zaborav potisnuti sve probleme, boli i tegobe, koje su covjeku na ovom svijetu bile nanesene! To se zove pravi rahatluk i tada ustvari pocinje vjecnost! - vjecnost koja nece imati primjese bilo kakvih iskusenja, problema, niti belaja! Pa zar ovo, cijenjeni prijatelju, uistinu ne bi trebao da bude najsretniji dan u covjekovom zivotu - dan podjele nagrada!?
Ali... tu postoji samo jedan uslov! A to je, budi brate vjernik, mu'min, poslusni Allahov rob! U protivnom, taj isti dan, nece odgovarati navedenom opisu! Naprotiv, bit ce najkobniji dan u tvome zivotu, nakon cega vise nema popravnog, tj. nema povratka nazad! Medjutim, tom danu, tom najsretnijem trenutku u zivotu mu'mina, ipak prethodi jedno veliko iskusenje, kojem se cak i oni medju nama najbolji, nece moci oduprijeti! Prelazak iz ovog prlozanog, u onaj vjecni svijet, od kojeg nas dijeli svega nekoliko godina, sati ili trenutaka... - uslovljen jednom velikom misterijom, koja se smrt zove! Istina je da je smrt jedna od nerado slusanih tema, koja ce razumnom covjeku, priznat cemo, definitivno pokvariti raspolozenje - ukloniti mu osmjeh sa lica! Ali, da li je s hodno tome, rjesenje bjezati od te price, izbjegavati skupove gdje se o njoj govori?! Ili, drugim rijecima kazano, da li ce nas zaborav i neprisjecanje na ovaj neizbijezan momenat, osloboditi sudbine da se sa smrcu susretnemo!? Definitivno, - Ne!
S toga, budimo razumni i hrabri, te prisjetimo se ovom prilikom zajedno tog neizbijeznog casa, i izvucimo odredjene pouke. Da, uradimo to danas, i dopustimo da odredjene cinjenice pozitivno utjecu na nas, na nas zivot, prije svega, na nas odnos prema Onome, kome cemo se na kraju zbog polaganja racuna zasigurno vratiti, Uzvisenom Allahu.
Sada, kada smo shvatili da nam tim 'sokakom' valja neizbijezno proci, na nama je da potrazimo uputstvo koje ce nam ukazati na valjane smijernice, kako bismo i mi bili od onih kojima ce taj dan biti ustvari najsretniji dan! To uputstvo se zove Kur'an! Da, to je ona knjiga koja se kod velikog broja nas, nalazi na najvisem mjestu u nasoj kuci, zamotana u debeli mirisljivi rucnik, na najvisoj polici naseg regala... Obzirom da je opste poznato, kakav je nas odnos naspram ovog neprocjenjivog blaga, Kur'ana, (cast izuzecima), namjerno cemo preskociti taj detalj, - kriticki osvrt na nase izucavanje Kur'ana, naseg 'uputstva', te ozbiljno razmisliti o njegovim uputama i smjernicima, koje se ticu naseg napustanja ovog svijeta.
U tom smislu, kazao je Uzviseni Allah: ''Pazi! Kada dusa dopre do kljucnih kosti, i vikne se; ''Ima li vidara?'' i on se uvjeri da je to cas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana ce Gospodaru tvome priveden biti: ''Nije vjerovao niti je molitvu obavljao, nego je poricao i ledja okretao, a onda svojima bahato odlazio.'' Tesko tebi! Tesko tebi! i jos jednom: Tesko tebi! Tesko tebi! Zar covjek misli da ce sam sebi prepusten biti, da nece odgovarati? Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci, zatim ugrusak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik ucini, i od njega onda dvije vrste, muskarca i zenu, stvori, i zar Taj nije kadar da mrtve ozivi?
Dragi prijatelju, mnogo je onih na cija srca, govor Kur'ana ne ostavlja gotovo nikakvog traga. Bojimo se da su takva srca zapecacena, kao uzrok cinjenja grijeha, i do kojih ustvari ne moze doprijeti nista drugo, osim neistine, lazi i zablude. S druge strane, postoje i oni cije je vjerovanje pomijesano sumnjom, koja je opet rezultat njihovog nemara, koji se ogleda u neizucavanju islamske literature. S toga, u nasem narodu postoji i jedna vrlo opasna izreka, koja glasi: ''A ko je se od tamo vratio''!? Takvima cemo postaviti protu-pitanje: ''Da li ima neko ko mozda tamo nece otici!?'' Ili, upitat cemo ih takodjer: ''Da li postoji neko ko se je vratio u majcinu utrobu, u kojoj smo svi prije naseg dolaska na ovaj svijet boravili!?'' Naravno da ne postoji!
Pa kako smo god u ovome momentu svjesni cìnjenice da smo nekada citavih devet mjeseci proboravili u majcinoj utrobi, kao i toga da se u taj, nazovimo ga 'mikro svijet', ne bismo mogli nikako vratiti, jer to jednostavno ne odgovara zakonitostima ovoga svijeta, isto tako, jednoga dana, kada napustimo ovaj svijet, sjecat cemo se naseg boravka na njemu, ali se na njega necemo moci ponovo vratiti, jer to takodjer ne odgovara zakonitostima Uzvisenog Allaha. Dakle, kao sto se u ovome momentu, ne bismo mogli vratiti u majcinu utrobu, iako smo u njoj bez imalo sumnje svi boravili, isto tako, nece postojati mogucnost da se sa Onoga svijeta, vratimo na ovaj svijet, na kojem, slozit cemo se, bez imalo sumnje, evo boravimo. Sve su to destinacije ili etape covjekovog putovanja kroz vjecnost, koje opet vodi ka vjecnom odredistu, Dzennetu ili Dzehennemu! Ovakav logicki prikaz i poredjenje, trebalo bi otkloniti svaku sumnju koja se tice zivota na Onom svijetu, naravno, iskljucivo kod razumnih insana. Navest cemo jos jedan racionalan primjer, koji bi takodjer trebao da posluzi kao odgovor, svima onima koji jos uvijek sumnjaju u zivot nakon smrti, a koji su razumom obdareni. Naime, zamislimo mrtvaca u kaburu i covjeka koji spava...
Njih dvojica se nalaze u identicnom-lezecem polozaju, i kao sto covjek u ruznome snu, osjeca za strah, da ga neko proganja, muci i bol mu nanosi, a mi koji ga posmatramo ne primjecujemo nikakve znakove patnje na njemu, tako i mrtvac koji se nalazi u kaburu, u lezecem polozaju kao i covjek koji spava (sanja), osjeca sve gore navedeno, ovisno opet, da li je cinio dobro ili zlo, dok je boravio na Zemlji. Pa nije li onda nas san, skoro svakodnevni ibret i jasan znak, da bez obzira na nase stanje u kojem se nalazimo bez svijesti, ipak zivimo, osjecamo radost, bol, veselje i patnju, a sve se to desava u momentu kada nismo svjesni, u snu!? Stoga, mogli bismo kazati, da je nas san jasan znak koji nam dolazi od strane Milostivog Stvoritelja, kako bismo na osnovu njega, bili u prilici da napravimo simbolicno, ali jasno poredjenje zivota u kaburu i naseg sna, koji zbog slicnosti stanja, dijele neraskidivu vezu. Tog dana, napustit cemo nasa zdanja, nase kuce, zenu, djecu, rodbinu... Samo u jednom trenu, ostavit cemo sve ono zbog cega smo se ponajvise umarali, - ostat ce citav dunjaluk! Da, to je istina u koju vjerujemo svi, bez obzira na nasa politicka, vjerska i svaka druga ubjedjenja. Svi vjerujemo u smrt. Ali pitanje koje nam se nakon svega ovoga namece, glasi: ''Pa sta nas onda sprjecava da se za nju, pripremamo?!'' Interesantno, nista drugo do lazna nada! Je li tako? Svi mi vjerujemo da ce taj momenat jednoga dana zasigurno doci, ali nas nada u dug zivot, to da ce sutra, prekosutra, ili iza prekosutra... dzenaza klanjati nekom drugom, ali ne i meni. Medjutim, kada malo zastanemo i ozbiljnije razmislimo, onda tek vidimo da sami sebe lazemo. Zasto smo prema sebi toliko nepravedni?
Zasto smo prema ovoj neprikosnovenoj istini toliko licemjerni? Zar dzenaza i ukop tvog najboljeg prijatelja ili bliznjeg rodjaka, na kojoj si i sam prisustvovao, nije bila nedvosmislen znak upozorenja tebi, da je mozda vec sutra i na tebe red, jer i on nije vjerovao da ce bas toga dana biti ukopan, ali eto, desilo se...
Da, uvijek se desi... samo se desi i nikad se ne najavi! Takva je smrt! Dobro, kada je vec tako, a sigurno jeste, ja cu, prijatelju moj, za smrt da se spremam, a ti kako zelis... Sto se tice mene, ja nikada vise ako Bog da necu dozvoliti da namaz propustim, jer cu za njega prvo biti pitan. Ustvari, namaz i jeste zadnja karika koja covjeka veze za njegovu Vjeru, pa kako i s kojim pravom da je ja sam kidam!?
Ja, prijatelju moj, obecavam ti, nikada vise necu dozvoliti da u moja usta dospije i kap alkohola, jer bih time ugrozio svoju sigurnost i srecu u tom danu! Dragi brate, sto se mene tice, vise Kur'an u mojoj kuci nece biti na vrhu regala, umotan u najdeblji rucnik, koji se po nekoliko godina, od mevluda do mevluda ne razmotava i ne otvara. Kur'an ce od danas biti moje uputstvo, ono uputstvo koje smo na pocetku spomenuli, a koje nam je neophodno kako bismo se uspjesno pripremili, te kako bi nam dan smrti, ustvari, bio najsretniji dan u nasem zivotu, dugo-ocekivani dan susreta sa nasim Gospodarom!
Iako bi se dosta toga na ovu pricu moglo nadovezati, ja cu, prijatelju moj, ovdje zavrsiti, a ti mi nemoj zamjeriti. Odnosno, zavrsit cu rijecima Uzvisenog Allaha, objavljenim meni i tebi, a koje glase:
''A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga kazna je Dzehennem, uzasno je ono boraviste! Kad budu u nj. baceni, pucketanje njegovo ce cuti, i on ce kljucati, gotovo da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u nj. baci, strazari u njemu ce je upitati: ''Zar nije niko dolazio da vas opominje?'' ''Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao'' - odgovorice - ,''a mi smo poricali i govorili: Allah nije objavio nista, vi ste u velikoj zabludi!'' I reci ce: ''Da smo slusali ili razmisljali, ne bismo medju stanovnicima Dzehennema bili!'' I oni ce priznati da su bili nevjernici - pa, stanovnici Dzehennema ognjenog daleko bili!''
Post je objavljen 19.03.2012. u 10:43 sati.