Znate onaj osjećaj kad mislite da će se sve srušiti u sekundi?
Ili se možda već odavno srušilo, samo si vi to ne želite priznati?
Tako je meni sad.
Već duže vrijeme sam se pravila da je sve u redu, da sam sretna, da mi je dobro ovako kako je.
A u suštini, ispod te fasade koju sam sama stvorila da izbjegnem pitanja..pa, puno se toga skupilo, najblaže rečeno.
A onda - bum.
Pukla sam. Nisam mogla više samo šutjeti i praviti se da je sve ok.
Zato jer nije bilo.
I onda, kad sam rekla sve što sam imala, šta sam time postigla?
Ono šta sam htjela?
Ne, nikako.
Mnogo je grubih riječi palo, za koje nikad ne bi rekla da će ih reći netko tko se naziva frendom.
To nikako.
U biti, i ako će te osobe to pročitati, briga me.
Sad su barem pokazale svoje pravo lice.
Kako se ono kaže, "bolje ikad nego nikad".
Sad barem znam istinu, koja mi puno znači.
Makar boli, ali ju svejedno znam.
I to je u redu.
Samo ne shvaćam jednu stvar - ni kod sebe, a ni kod drugih: Pobogu, zašto ljudi lažu?
Zašto lažemo?
Šta nam to donosi?
I ja lažem, ne kažem da ne radim to.
Ali ne kužim to.
Neki kažu da je u ljudskoj naravi lagati.
I zašto se prave da su ono što nisu?
Evo ja sam, nakon dugo vremena rekla ono što mi je u glavi već duže vrijeme i nikako nisam našla neki "povoljni" trenutak da to kažem.
I da, makar sam to rekla preko fejsa, što i nije lijepo, uopće, ali jebiga.
Šta je, tu je.
Ne možemo vječno bježat od istine.
Jer će nas ona progonit dok god ju ne izbacimo iz sebe.
Moj vam je savjet:
Budite iskreni jedni prema drugima, ma koliko god ta istina boljela jednu, ili čak obje strane.
Post je objavljen 18.03.2012. u 13:14 sati.