Priroda je neumoljiva i kada stvara i kada oduzima (život). Nekome podari brojne vrline i prati ga obilnim poklonima svagda. Drugome, pak, uskrati i ono najosnovnije. Sa Primožom je bila okrutna od samog rođenja i najviše što je pružao roditeljima i okolini kroz koju su ga vodili bili su osmjeh i stisak kojim je, kao svako živo biće tražio toplinu bližnjega. I još kažu da za svaku patnju postoji neki viši razlog. Kao, tko trpi na ovom svijetu zajamčena mu je vječna sreća negdje drugdje, tamo u kraju o kojemu nitko ništa ne zna. Samo su molitve beskrajne, a Primož ni njih nije znao. Nije se rodio da bi shvatio značenje riječi, a niti smisao drugih stvari. I kažu da smo svi iz praha stvoreni i da ćemo se prahu vratiti, a ono što je između (život) je najprolaznije od svega. Ali to je jedino čega smo svjesni i na što, koliko toliko možemo utjecati, ako nam i to, kao Primožu, nije uskraćeno. A od praha je i kamičak kojeg već spremih da ga odnesem i položim na njegov posljednji ležaj gdje će možda nastaviti sanjati snove koje nikad nikome nije znao, nije mogao ispričati.
Post je objavljen 16.03.2012. u 19:30 sati.