Još iz aviona sam bila očarana pustinjom. Iako se u prvom trenu činilo kao da je netko jako precizno posložio masu identičnih kućica iz Monopolya u točno određene blokove, zapravo se radi o dijelovima zemlje koje su uredili i izgradili za život ovi nadasve produhovljeni ljudi.
Već po samom izlasku iz aviona dočekao me predstavnik agencije koja je organizirala putovanje. Ime mu je Kamal. Čovjek širokog osmjeha dočekao me s mojim imenom ispisanim na A4 papiru. Proveo me kroz aerodrom iznenađujućom brzinom pritom vješto rješavajući svu (ne)moguću papirologiju i provjere. Odmah sam dobila instrukcije vezane za dolar koji je mjera skoro svega, egipatsku funtu čije su kovanice maksimalno ignorirane, visa zaljepljena u putovnici poput najintimnije poruke u spomenaru. Prolaz kroz aerodrom obično traje oko 1,5 sat no mi smo prošli za 15ak minuta što je Kamal objasnio komentarom uz osmjeh „you are like a v.i.p to us“ :-). Prtljagu smo čekali prije nego je bila spremna i dostupna. Toliko smo bili brzi.
Prije odlaska na put dobivala sam razna upozorenja poput „ne izazivajte pozornost, pokušajte biti neprimjetni, izbjegavajte kontakte ....“. Ja sam plavuša kreštavog glasa, velikih očiju koje vole gledati i lica koje se voli smijati. Nenamjerno sam prekršila sam sva upozorenja. Prmatrala sam i upijala apsolutno sve što se oko mene događalo. Čekajući prtljagu i čavrljajući s Kamalom, susrela sam se oči u oči s
Tradicionalnim egipćanima od čijeg ledenog dubokog pogleda mi se ledila krv u žilama. Lovila sam pogledom i neke od najljepših muških lica koje sam ikad vidjela, čije fotografije bih rado pričvrstila magnetom za svoj frižider doma :-). Ama baš ni jedna žena mi nije uzvratila osmjeh koji sam dijelila gledajući kako im djeca razuzdano, divlje i bez ikakve kontrole trče uokolo.
Izašli smo van i Kamal je ustvrdio da je moja crvena putna torba u mnoštvu crnih kofera „special, small, cute, just like you“. Uz pregršt komplimenata i broj telefona za slučaj da zatrebam pomoć, predao me u ruke vozača koji .... ne govori engleski. Vožnja do hotela traje otprilike 1,5 sat kroz najneobičniji promet koji sam ikad vidjela.
Iz 3 trake u jednom smjeru, vrlo neobičnim načinom bez nervoze i ljutnje, ceste kao da se same prošire u 6 traka u jednom smjeru. Zapravo, vozači traže samo malo slobodnog prostora kojeg naoko gotovo da nikad nigdje nema, uz malo nježne trube u dva takta i uz potpuno razumjevanje ostalih sudionika u prometu,kao da surfate cestom i uspjevate se provući kao kroz ušicu igle posred neke od traka. Nema deranja, psovanja ni naglog kočenja. Kočenja uopće nema osim kad ste stigli na cilj. Jednostavno svi stalno idu :-).
I nema sudara. Tu i tamo možete naići na gomilu smeća nasred ceste ili pepsi limenku koja leti zrakom ali i gumu koja se razletila napola, no tada jednostavno istom brzinom nastavite i bez okretanja u stranu zaobiđete jer nekim čudom svi vam se pomaknu baš koliko vam treba da zaobiđete prepreku. I opet kao rijeka, svi nastavljaju svojim tokom istim tempom. Nevjerojatno.
Zbog 23 stupnja koji su ovdje prilično velika promjena nakon strašne zime i 10 stupnjeva, bila sam na svakom koraku nepotrebno počašćena klimom i 18stupnjeva od kojih sam ježila.
Unatoč pomanjkanju komunikacije, uživala sam u vožnji do hotela. Sve je bilo jako umirujuće unatoč vrlo živoj atmosferi na svakom koraku. Pustinja, skoro sve otalo u bojama pijeska, modeli automobila koje u Europi nije moguće vidjeti već barem 20 godina, sedmorica odraslih u malom kamiončiću za troje koji prevozi pijesak kojeg vjerojatno pola više neće biti dok stigne na odredište.
Sudar starog i novog svijeta je nešto što prožima sve i svakog u ovoj zemlji. Pokraj strae nikad dovršene ali u međuvremenu za vrijeme revolucije napola uništene zgrade, raste jedno cijelo novo naselje kičastih zgrada pod nazivom „modern life, available 2012“. Policija na svakom bitnijem skretanju provjerava svakog drugog putnika s puškom obješenom na jedno rame, dok 100 metara niže očito siromašni egipćanin prodaje piće na plastične čaše uz cestu koja je prometnija od naše A1 ili A3 usred sezone, pa povremeno opušteno pretrči svih 12 traka ove ceste do prijatelja s kojim sjedne pod šator i uz aktivan govor tijela prikrati vrijeme. Prijatelj mu pak prodaje banane obješene o visoki obični štap koje više nisu baš tako žute od sloja pjeska na njima ali obojica veselo mašu i glasno pozdravljaju poznanika koji prolazi u Peugeotu 504 iz kojeg trešti Adele i „Someone like you“. (pitajte googla kako izgleda spomenuti auto :-).
Odjednom iz ničeg i usred ničega stižemo do ogromnog hotela koji se nalazi u kompleksu pod nazivom Dreamland. Nakon provjere auto-bombe, prtljage i putovnice, vozač me pozdravlja sa Godbye i toplim pogledom uz naklon.
Prije ulaska u hotel ponovno prolazim provjere svega što imam sa sobom ali uz beskrajno srdačnu dobrodošlicu na svakom koraku. Kad kažem na svakom koraku, mislim doslovno tako. Svakih nekoliko koraka sam iz nečijih ruku bila predana u neke nove ruke baš poput mojih torbi koje su svuda nosili zamnom.
Nakon check-ina konačno sam stigla do sobe. Sobe izgleda poput sobe za kraljevne usred nekog straog dvorca, s terasom uz bazen do kojeg vodi moj mali vlastiti vrt u kojem ima okruglo stolić i okrugle stolce. Baš sam se osjećala kao princeza :-). Poželjela sam obući dugu lijepu haljinu od najfinijeg pamuka i ogrnuti se velom, do te mjere me obuzeo duh ove zemlje sa svakim novim dahom.
Sjela sam i osjetila ..... mir.
... nastavit će se ....
Post je objavljen 16.03.2012. u 13:47 sati.