Marketing
Kako javne novce prebaciti u privatni džep?
Stara poslovica kaže – vlast je slast. I to je zaista tako. Neki političari u zapadnim razvijenijim državama ulaze u politiku iz idealističkih pobuda, ali većina zapravo zbog moći koju dobivaju djelovanjem sa visokih političkih pozicija. Naši HDZ-ovi političari u politiku ulaze da se obogate zamračivanjem javnog novca (neki i da stvore veze za kasniji privatni biznis). Druge stranke također imaju neke svoje kriminalne krakove, dok je HDZ stranka koja je infrastrukturno izgrađena na tim krakovima
Kada se takav beskrupulozni političar popne na vlast, kada okusi svoj novi položaj, kada uvidi da je u mogućnosti raspolagati velikim količinama javnog novca poreznih obveznika, rijetko koji može odoljeti sirenskom zovu da ugura ruku duboko u vreću. No postavlja se pitanje na koji je način moguće izvući javni novac za privatne interese političara i njegovih ortaka, a da za to ne doznaju građani, policijski istražitelji ili državni odvjetnik.
Boraveći na vlasti, kako u državi, tako i na lokalnim razinama, HDZ-ovi političari su osmislili uspješan način izvlačenja javnog novca, i taj se uzorak ponašanja provodio na svim razinama vlasti i političke moći. O svim aferama vrha HDZ-a svakodnevno čitamo na stranicama vodećih hrvatskih medija, i slušamo iz izjava odgovornih ljudi u Državnom odvjetništvu, a situacija je ista i u provinciji.
Dakle, korumpirani političar prvo mora naći nekog poduzetnika (ili više njih) spremnog na suradnju. Potom se objavljuju različiti natječaji lokalne samouprave, npr. za izgradnju komunalne infrastrukture poput asfaltiranja nerazvrstanih cesta, izgradnje dječjih igrališta i drugih objekata. Umreženi poduzetnik daje ponudu na taj natječaj, koja je, zahvaljujući kontaktu sa političarom koji poznaje okvire natječaja, najniža. Ako slučajno ponuda „prijateljskog“ poduzetnika nije najniža, onda se natječaj zna i poništiti. Ostali ponuditelji se vrlo često ne žale, jer znaju da u tom slučaju ne mogu računati na udio u nekim budućim poslovima. Postoje i zakonski trikovi koji omogućuju da se neki poslovi daju i bez natječaja. Uglavnom se radi o manjim iznosima, a da bi se uklopili u te okvire korumpirani političari znaju jedan posao bespotrebno podijeliti u više natječaja.
Kada poduzetnik dobije posao, učestalo se na ugovor o poslu dodaju i aneksi ugovora koji njegovu vrijednost povećavaju za još znatnija novčana sredstva. Međutim ti su aneksi, kao i vrijednost cijelog ugovora, vrlo često prenapuhani, iznad stvarnih troškova rada. Dakle za nešto što vrijedi sto tisuća kuna, izda se natječaj na dvjesto tisuća kuna, ili se naknadno dodaju aneksi ugovora koji ukupnu svotu pumpaju do divovskih razmjera, ovisno o poslu.
Kada se posao odradi, i kad država ili lokalna samouprava isplati natječajem određena sredstva, razlika između stvarnih troškova posla i isplaćenog javnog novca za posao dijeli se između poduzetnika i korumpiranog političara. Političar najčešće dobije veći komad, a poduzetnik sigurnost u dobivanju budućih poslova. Ovakvi se slučajevi najčešće otkriju kada se uzmu troškovnici iz kojih se uvidi da je na primjer metar asfalta naplaćen pet puta više od stvarne vrijednosti ili se istragom utvrdi da u troškovniku piše kako je debljina asfalta deset centimetara, a stvarna debljina na terenu iznosi upola manje. Ili se otkrije kako je prevezeno dvadeset kamiona materijala, a naplaćeno četrdeset (na razini Hrvatske imali smo tako slučaj dvostrukog bojanja tunela). Građani na terenu shvate da nešto smrdi kada se na primjer u nekom selu sa dvoje-troje djece izgradi nogometno igralište od milijun ili dva kuna. Nije bitno je li projekt zaista potreban ili ne, važno je samo da se mogu izvući novci. I to veliki novci. A osim građevinskih projekata, teško je na lokalnoj razini pronaći projekte koji omogućuju trošenje tako velikih svota novca. Javne financije se tako kradu, građani su opljačkani, a građevinari i bahati političari pune svoje pohlepne džepove.
Da bi ovakav način izvlačenja javnog novca egzistirao dulje vrijeme, i kako ne bi došlo do curenja informacija o mutnim poslovima, svaki član koruptivne hobotnice mora biti namiren dovoljnom količinom novca. Kolika će ta količina biti, ovisiti će o njegovoj uključenosti u cijeli proces. Glave hobotnice su u hrvatskim okvirima uvijek političari, a ovakva kriminalna mreža nastala je u Hrvatskoj tijekom vladavine Ive Sanadera od 2003. do 2009. godine, dijelom na valu činjenice što kriminal pretvorbe i privatizacije iz Tuđmanova vremena nije nikad raskrinkan, a njegovi vinovnici kažnjeni.
U državnim okvirima najveći novci izvučeni su u poslovima visoke vrijednosti iz područja graditeljstva (autoceste, komunalna infrastruktura) i energetike (nafta, električna struja), a na lokalnoj razini izvlačenje novca uglavnom je vezano za razne poslove iz polja gradnje komunalne infrastrukture, dakle poslova iz kojih je moguće izvući poprilične novce, pa čak i u najsiromašnijoj općini ili gradu. Nažalost, represivni organi ove države tek su zagrebali površinu hvatanjem nekih nositelja koruptivnog lanca, ali uvijek se možemo nadati da će istrage kad-tad prodrijeti i u provinciju, u jedinice lokalne samouprave, čiji je javni novac uložen u brojne lokalne projekte omogućio bestidno bogaćenje nekolicine ljudi iz vrha lokalne vlasti. Kada se to dogodi, onda će im sa lica napokon spasti osmijeh temeljen na vjerovanju da im nitko ništa ne može. Samo se nadam da sve to neće doći prekasno. Jer spora pravda je nikakva pravda.
Post je objavljen 15.03.2012. u 07:01 sati.