Pregled posta

EPITAF ZA 'NOMAD' (2002-2012)

Nomad.
Jesu li Vam se usta bar malo rastegnula u osmijeh?

Izuzetno mi je drago što je od apsolutno svih tiskovina u Republici Hrvatskoj jedino 'SPIG'-u palo na pamet odati dostojnu počast jednom od najboljih pop magazina koji su ikad izlazili na ovim prostorima.
Hvaljen, omražen, omalovažavan, obožavan u svoje skromne četiri godine djelovanja uspio je dignuti toliko prašine (između ostalog uništiti zvjezdanu karijeru grupe 'Kojoti') da mu se nitko nikad više neće približiti ni milimetra.
Njegovim urednicima zato treba skinuti kapu.
Specijalno za Vas zavirio sam u svoju bogatu arhivu, ponovo prolistao stare 'Nomade' i pripremio još jedan slasni retro čizburger.

Nije da se hvalimo, ali jeste li primijetili da su nam zadnja dva posta, jedan za drugim, završila na naslovnici?

BRZINSKA POVIJEST GLAZBENIH ČASOPISA NA OVIM PROSTORIMA

Što se mene tiče, sve je počelo 'Poletom' za koji ću tek puno, puno godina kasnije saznati da ga je uređivao 'Posljednji sekretar škoja', nažalost pokojni Zoran Franičević.
Zamislite koja su to bila muda u doba komunističkog mrakobjesja objaviti intervju sa golmanom Milanom Šarovićem kako špic gol izlazi iz bazena i muda mu se klate, a iznad toga naslov 'Goli golman'.

Za 'Polet' sam bio mali, ali zato se sjećam 'Džuboksa'.
To Vam se inače zove tzv. sindrom starije braće.
Kako se u to vrijeme kazeta 'Back in black' od AC/DC vrtjela do iznemoglosti svaki tekst o omiljenom bendu se uredno izrezivao i lijepio u jednu debelu bilježnicu.
Luxonu je to danas smiješno jer sve što ga zanima može dobiti jednim klikom, a ja mu uporno tvrdim da ne priznam informaciju koju ne mogu izrezati i zalijepiti.
Jedna od najomiljenijih 'Džuboksovih' rubrika bila je pljuvačnica genijalnog Petra Lukovića (Pere s onoga sveta) posvećena najgorim domaćim singlovima.
U jednom broju je ocjenjivao opake heavy metalce iz 'Divljih jagoda' i poželio im da si ubuduće po rukama objese što više lanaca tako da uopće ne mogu svirati…
Džuboks.
Dva palca gore!

Gašenjem 'Džuboksa' pojavio se 'Rock'.
Izvještaji sa koncerata velikih zvijezda, londonske razglednice, Luković, Kremer, Janjatović i ekipa činili su 'Rock' vrhunskim čitalačkim doživljajem.
Netko je napisao da su mu novinari 'Rocka' u to vrijeme bili veće face od zvijezda o kojima su pisali što možda i nije daleko od istine.
Komad rasne glazbene tiskovine.

Šminkeri su imali taj neki ITD, ali to je, koliko se sjećam bio najobičniji žuti šrot pa mu je i ova rečenica previše.

Ne bi bilo pravedno ne spomenuti ni njemački 'Bravo'.
To je bila prava, pravcata karta za svijet.
Onaj njegov karakterističan miris, one vrišteće kolor fotografije, naljepnice, autogram karte, ono kad bi cure spojile 16 postera pa dobile Limahla (čeeega?) u prirodnoj veličini, tekstovi pjesama sa njemačkim prijevodom ('Thunderstruck' odnosno 'Von Donner getroffen'...)
Možda će Vas zanimati da nikad u životu nisam kupio niti jedan broj, ali kad bi ženske iz razreda pokupile sve u vezi onih svojih natapiranih šljokičastih idola mi pravi muškarci bi se omrsili za postere 'Rocky ','Rambo', 'Commando', 'Over the top'...
Koliko sam u sobi imao Stalloneovihi Schwarzeneggerovih postera, kao i onih grupe U2 i dan danas mi nije jasno kako mi mater nikad nije posumnjala da možda nisam peder.
Ma zapravo nije mogla, kraj kreveta je bilo naslagano više 'Erotika' i 'Vrućih kajeva' nego u 'Vjesnikovom' skladištu.
'Bravo'?
Dokaz narodne poslovice 'šareno-budali drago.'

Krajem osamdesetih prije spomenuti 'Rock' je evoluirao u 'Pop rock' i postao je bezlično ljigav, a i dan- danas mi je smiješno kako su se natezali sa svojim nedostižnim konkurentima iz lista 'Ćao'.
Najdragocjenija informacija koju sam saznao iz potonjeg je da se jedna cura ubila zbog opsjednutosti Borisom.
Blago njoj i materi njezinoj.
Imali su i onu neku Jadranku Janković koju bi olfa zvao Joe Satriani u tri ujutro da joj se požali kako ga boli glava pa bi se ona olfa ljutila na njega i napravila ekskluzivni intervju….

Kako je sve polako poetski išlo u tri pičke materine 'Ćao' je polako, ali sigurno, počeo zaudarati na srpski nacionalizam.
Sjećam se da su izdavali specijalno izdanje pod nazivom 'Ćao tifo' namijenjen isključivo mladim nacističkim govnima širom države.
Sočna novinska prepucavanja golobradih 'navijača' uskoro će se pretvoriti u zapaljena sela i prerezane grkljane.
Ćao 'Ćao'!
I m'rš!

KRC!
Jugoslavija se raspala i evo nas doma!

U ono šugavo ratno vrijeme jedino osvježenje na kioscima bila je osječka 'Heroina'.
Veliki, novinski format i hvalospjevi o apsolutno svakom anonimusu koji se latio gitare.
Intervju s čuvenim japanskim bendom 'Zeni Geva' (ili tako nekako) na čak dvije stranice.
Dotičnima je na vrhuncu slave ,u srcu Tokija, na koncert dolazilo i po stotinjak posjetitelja (Valjda je vani kišilo, a ovi bez kišobrana).
Ipak, zahvaljujući 'Heroini' postao sam ponosni vlasnik Nirvaninog CD-a 'Nevermind' pa bih im se ovim putem želio zahvaliti.

'Heroina' je ipak bila malo predosadna za moj ukus i mislim da sam je prestao kupovati tamo negdje 1997, da bi u prosincu iste godine na kioscima osvanuo 'Feral music'.
Ostvarenje dječačkih snova Zlatka Galla i ekipe bila je jedina novina na kraju dvadesetog stoljeća koja je na naslovnici imala 'Doorse'.
Bio je to pravi projekt za sve glazbene nostalgičare i koliko god da će ga oni kojima smo posvetili današnju epizodu kasnije popljuvati, 'Feral music' mi je ipak bio ludilo.
Izašla su samo tri broja (zar ste stvarno pomislili da ih nemam u arhivi), a osobno su mi se zamjerili zadnjem broju jer sam opet osvojio nagradu, a oni su rađe propali nego da mi je pošalju.
Ma možda i pošalju, prošlo je tek 15 godina.

Jeste li uspjeli izdržati do ove rečenice?
Jeste!
Bravo!
A sad čitajte pažljivo!

Slijedi jedan od najupečatljivijih trenutaka u hrvatskom novinarstvu uopće.

RUBRIKA 'PISMA ČITATELJA'-NOMAD OSMI, veljača 1999.

Gadovi jedni smrdljivi di vam je lektor smece jedno vlasko kako jadnu nevinu mozete tako crnit stoke jedne zatucane...
Zasto ste, idioti jedni ruzni i gadni smradovi koji neznate cjeniti talente tipa Jewel.
Mars u provinciju iz koje ste dosli smradovi jedni neoprani.

NOMADOV ODGOVOR:
Jebi si mater.

NOMAD (travanj 1998- veljača 2002.)

Ovaj gornji citat će za mene zauvijek ostati jedan od najneposrednijih kontakata sa svojim čitateljima ikad.

Otkud početi?

Nemam pojma, osim što i dan danas pamtim koje su to svetkovine bile kad bi se na kiosku pojavio novi 'Feral' ili 'Nomad'.



NASLOVNICA 'FERALA' NAKON ŠTO SU UHITILI MILOŠEVIĆA.
ZNAM DA NEMA VEZE S DANAŠNJOM EPIZODOM, ALI JEDNOSTAVNO NE MOGU ODOLJETI


Do pojave 'Nomada' nitko nije uspio unijeti toliko strasti u svoje pisanje.
Nije bitno da li je u pitanju glazba, film, teatar, politika, golf, Internet…
Doduše, bilo je dosta filmova i glazbe koji jednostavno nisu zaslužili tolike hvalospjeve (Specijalno mi je išlo na živce onoliko svršavanje na Larsa von Triera-čovjek je za me egocentrični davež i život je stvarno prekratak da bi se gledala ta pseudoumjetnička izdrkavanja)
Ajmo mi rađe na karakterističan izvadak u kojima 'Nomad' konkurencije:

RECENZIJA SINGLA GRUPE 'ALOOF'-RECENZIRAJU BRUCE WILLIS I COLE SEAR (ONAJ MALI IZ 'ŠESTOG ČULA)

-Svrbe li kad tebe muda, Cole?
-Da, ali mama ne voli kad ih češem. Kaže mi da to nije lijepo.
-Daj pričaj mi o onoj mrtvoj klinki koju si vidio. Onoj od trinaest godina.
-Pa, lijepa je, samo što ima sjekiru u glavi.
-Ne bi joj ja nabio sjekiru nego nešto drugo. I to ne u glavu. Reci mi, vidiš li je sada?
-Da, stoji tu kraj tebe.
-I? Želi li mi što poručiti?
-Da!Nije mi jasno što ti hoće reći, ali rekla je nešto u stilu 'puši mi kurac' ili tako nešto. Bruce, što je to 'kurac'?
-To ti je posljednji singl grupe Aloof, sinko.

SVIMA KOJIMA JE OVAJ TEKST GLUP PORUČUJEM DA NEMA JOŠ PUNO!

Za hrvatski film 'Transantlantic' su napisali da redatelj ne pravi razliku između igranog filma i šest roli osvjetljenje filmske vrpce.

Osim toga napravili su i daleko najpankerskiji trenutak u cjelokupnoj povijesti hrvatske države.
Bio je listopad 2001.
Optužnice za generale, šibenski most zatvoren radi hapšenja Mirka Norca, situacija u zemlji je bila skoro pa državni udar, Thompson puni Poljud, pokojni Račan se usrao u gaće…
'Nomad' prati trend i objavljuje ovo:



Osobno sam svjedočio kad je jedan gnjevni barba htio razbiti trafiku, a jadnu prodavačicu koja je sporni časopis izložila ni krivu ni dužnu poslao u pičku materinu.

Znate što?
Mogao bih ja ovako u nedogled pa ću za sam kraj današnje epizode predstaviti jedno odlično 'Pismo mjeseca' iz NOMADA ZADNJEG.
Ne znam zašto, ali mislim da će Vam biti drago.

Dragi Nomad!

Bilo je to kad sam imala 4 godine i svaki dan gledala emisiju 'Poštanski sandučić', koju su vodili Nosonja (poznati glumac iz 'Smogovaca) i neka isto tako poznata ženska, no sad da me ubijete ne mogu se sjetiti njenog pravog imena.
Uglavnom, emisija se radila o tome da su im djeca pisala i crtala u pismima, a njih dvoje to čitali (troje-Ejti, Pere i poštar Duje-op.a.).
Jednog dana sam im i ja odlučila napisati pismo, samo je problem bio u tome što nisam znala pisati.
Znala sam samo par slova i nisam znala sastavljati riječi. No, ipak sam napisala tih par slova koje sam znala, sve ostalo bile su gliste.
Mama je bila toliko dobra da je poslala to moje pismo i ja sam željno iščekivala kad će ga Nosonja pročitati. I tako jednog dana, Nosonja je uzeo jednu plavu omotnicu i otvorio je, rastvorio list papira u njoj, pogledao ga i ostavio po strani.
To je inače bilo moje pismo i tada mi nije bilo jasno zašto ga on nije pročitao. Sada znam, jer D K Z R N, crte i gliste značile su moje posebne šifre za sve riječi koje sam htjela reći, a nisam mogla, a nitko ih pa ni svemogući Nosonja nije mogao pročitati.
Na taj sam događaj zaboravila.
No, prije dosta vremena pojavio se Nosonja umjestu u kojem živim...
Puno je ljudi pričalo s njim, a on je bio pijan ko guzica, smrdio na rigotinu i mokraću i imao dugu kosu, bradu, nekakav šešir i stari kaput.
I znate što, NOMAD, ni tad mu nisam mogla reći ništa, moj mozak je bio poput onog prvog pisma za 'Poštanski sandučić'...
Nedugo zatim čula sam vijest da je Nosonja umro, vjerojatno od ciroze jetre...
I šta sad?
Ništa!
Gledam u NOMADU recenzije za te demo albumčiće, fanzinčiće i mislim se, ne smijete dopustiti da oni budu Nosonje.
Gurajte ih naprijed!
Srdačno Vas pozdravlja
Rene

Budući da imam sve ikad izašle 'Nomade' nek ova epizoda bude ujedno i drugi dio naše trilogije 'Hrčak'.

SIROVI KOMENTAR KOLEGE LUXONA NA SVE OVO:

Ti svi časopisi su morali propasti jer onih koji ih čitaju većinom:
a)puno zuje, a malo meda daju
b)nisu opterećeni materijalnim jer ih hrane otac i mater

Teška srca priznajem da ponekad i Luxon ima pravo!



















Post je objavljen 13.03.2012. u 18:39 sati.