Iako mala, majušna, minijaturna, tek četvrtinica psa imala si srce veliko kao planina. U njega smo stali svi mi koji smo ti prolazili kroz život. Bila si pristojna, dobro odgojena ali imala si svoje ja i svojom sićušnom njuškicom si uobraženo parala oblake.
Pametnica...znala si poimence svaku igračku, znala si kako sa Monči, znala si kako doći do onoga što želiš, znala si se zavući pod kožu. Znala si na sat. Pogotovo ako je oko 5 ili oko 10 (kada bi se Tvoja Obožavana vraćala sa posla) ili ako je, srećom, oko 7 - jer tad je nekome vrijeme za lijek a tebi, oh, da, za štapić!
Ispod te tvoje lavlje grive skrivao se predivan psić, pravi štenac sa najljepšim ušima na svijetu. Sa veseljem su se čekali prvi sunčani dani da zabljesneš.
Sjećam se kad sam te upoznala...prije tebe nisam vjerovala u male pse. Ok, psi su, ali su mali i ne mogu biti pravi psi.
I odjednom se pojaviš ti i pokažeš mi koliki sam rob predrasuda. Koliko si veći pas bila od (koliko veće) Maše!!
A smiješna?
Neću zaboraviti kada si se popela na tek oprani jastuk, koji se tresao ispod tebe i tvoj zbunjeni, ali strpljivi!, izraz lica dok si čekala da se prestane tresti ( i on i ti ). Sjećam se, i nikad neću zaboraviti, da si me dobro naučila da Pravi Pas pusu prima a ne daje. Zauvijek u memoriji ostaje i svaki krug koji si napravila kada sam udarila lopticom o pod umjesto da ti je bacim.
Na prstu još osjećam meku dlaku između tvojih predivnih, velikih, okruglih očiju.
Nadam se da će taj osjećaj uvijek ostati tu.
Ne bih mogla podnijeti da to zaboravim.
Volim te, Zero Zero...
Znam nimalo prigodna pjesma, potpuno krivog naslova ali....ti znaš zašto.
Problemi Zero...
Post je objavljen 13.03.2012. u 15:43 sati.