Pregled posta

PIMMSANJE : DVORAC ARUNDEL 27 | 06 | 2010

UPOZORENJE: Ovo ce biti prilicno dugacka reportaza sa puno slika.

Bila je to vruca ljetna nedelja, godine 2010. U stvari bio je to vrlo vazan dan za Engleze. Jer taj dan bila je zadnja nogometna utakmica izmedju Engleske i Njemacke. Ali ja i Ela odlucile smo istraziti jos jedan engleski dvorac. I, naravno, barove sa perfektnim Pimmsom. Sa jagodama, narancom, limetom, limunom, krastavcem i mentom. Ali dobro, pricacu vam o dvorcu Arundel. Jer je u dvorcu bilo zabranjeno fotkanje moram vuci slike sa interneta.



Dvorac Arundel je u vlasnistvu Vojvoda od Norfolka (Dukes of Norfolk) i vec 200 godina otvoren je za javnost (ali samo u sezoni), ali ima skoro 1000-godisnju povijest. Nalazi se u prelijepom gradicu Arundel koji daje utisak da je dio dvorca ili vrlo tijesno povezan sa njime. Prekrasni su i dvorski vrtovi za koje je potreban cijeli dan da ih vidis u potpunosti. Sadasnji vojvoda (17. po broju, ako se dobro sjecam) i njegova obitelj jos uvijek zive u dijelu dvorca (na gornjoj slici je to desno krilo sa malim tornjicem na sredini) koji je zatvoren za javnost. Dvorac je, znaci u privatnom vlasnistvu i financira ga obitelj vojvode od Norfolka. I zato su i ulaznice prilicno skupe, pa i restoran i bar, ali posjetu dvorca definitivno necete pozaliti.

Kako obitelj pokusava naci sto vise nacina za obnavljanje dvorca ponekad dvorac iznajmljuju za snimanje filmova. Recimo film Mlada Viktorija bio je snimljen u tom dvorcu.

Scena iz filma Mlada Victoria - snimano u prekrasnoj 'baronskoj dvorani'. I danas taj stol je jos uvijek tamo, pod stropom su grbovi raznih barona i po dvorani su izlozeni razni emblemi, maskote, itd., prelijepo izradjeni i puni simbolike. Spopalo me da pocnem studirati heraldiku, kad sam to vidjela.

Ajmo malo reci o povijesti

Ovako... dvije godine poslije upada Vilijama Osvajaca i njegovih normana na Otok, u Arundelu su napravili umjetno brdasce ili 'motte' (jos ga vidite na gornjoj slici). To je bilo 1068. godine. Dvije godine kasnije napravili su strazaru uz ulaz ili 'gatehouse'. Sjecate se da su godine 1067 napravili i dvorac Warwick, o cemu sam pisala u jednom od proslih blogova. Kralj Henri I (1068 - 1135) dvorac je ostavijo svojoj drugoj zeni, Adelizi du Luvain, a ona se tri godine poslije smrti prvog muza udala za Williama d'Albinija (Guilaume d'Aubigny na francuskom), inace nazvanim Wiliam Jakoruki (William Stronghand).

William i Adeliza

William je oko na malom brdascu ili motte izgradio toranj ('keep'), sto je obicno jak zid oko dvorista u sredini. Taj toranj je neke vrste zadnja zastita u napadu i tamo su se zatekli stanovnici dvorca, kad bi sve drugo otislo k vragu. Zidovi su napravljeni bas za ratovanje, u njemu su ugradjene male sobice, a u sredisnjem dvoristu je i podrum koji je sluzijo za pohranjivanje zaliha, pa i zatvor (u mirnim vremenima). U tom tornju je bilo sve potrebno za prezivljavanje napada na kraci rok, cak i bunar sa pitkom vodom. Kralj Henri II je izgradio vecinu najstarijeg dijela dvorca i godine 1155 d'Albinija je prozvao za Grofa od Arundela (Earl of Arundel) i dao mu sve casti i dvorac.


Stepenice vode sa zidina u Keep. Kad smo Ela i ja setale po tim zidinama naletjele smo na neke prozore koji su bili zabarikadirani daskama. Sigurnosnik nam je rekao da je to zato da sacuvaju privatnost prodice Arundel jer je sa druge strane zidina vrt. Ali Zuzzu ne bi bila Zuzzu kad ne bi nasla nacina da proviri kroz neku rupicu u onoj dasci (pa normalno, ako nesto 'ne smijem' onda postanem radoznala..) I vidjela sam prelijep vrt sa bazenom i teniskim igralistem, vojvodski podmladci veselo su se igrali i vriskali u vodi dok je vitka vojvotkinja igrala tenis.. e da, nije lose!

Podrum u Keep-u... kao zatvor. Ova kreatura tamo dole je, naravno, lutka.

Kasnije su vlasnistvo dvorca prenosile vise manje zenske nasljednice (putem vjencanja) pa je tako dvorac presao od porodice d'Albini u porodicu Fitzalan (13. stoljece) i kasnije od Fitzalana u porodicu Howard (Vojvoda br. 3 je bio stric Anne Boleyn - 2. zene Henrija VIII i mame Elizabete I, koja je ostala bez glave te Catherine Howard, koja je isto tako bila 4. zena Henriju VIII i isto tako ostala bez glave).

Vojvoda br. 2, koga su nazvali Pjesnicki Vojvoda, ostao je bez glave godine 1547 a Vojvoda br. 3 spasio se za vlas jer je Henri VIII umro dan prije izvrsenja smrtne osude.

Vojvoda br. IV mutio je nesto protiv kceri Henrija VIII, kraljice Elizabete I i cak ugostio njenu sestricnu, skotsku kraljicu Mary, pa ih je ona ko prava tatina kci zatvorila i dala im odrubiti glave.

Kako su Howardi bili katolici, dvoje vojvoda cak su bili kardinali a jedan od njih savjetnik. Ako sam pravo razumijela (komplicirano vam je to...kako vidite), to je bio Vojvoda nesretnog broja 13, Sir Phillip Howard. On je bio zatvoren u Londonskom Toweru zbog svoje vjere gdje je i umro.

Phillipov sin, znaci Vojvoda br. 14 bio je poznat kao Skupljac i njemu trebamo zahvaliti za mnoga umjetnicka blaga koja se nalaze u dvorcu jos danas. To je prekrasno pokucstvo iz 16. stoljeca, prelijepe tapiserije, satovi, portreti i djela Van Dycka, Gainsborougha, Mytensa, Lawrenca, Reynoldsa pa i Canaletta i nekih drugih, osobi predmeti skotske kraljice Marije, izbor povijesnih, vjerskih i heraldicnih djela iz kolekcije Vojvode od Norfolka.

U civilnom ratu (1642-45) dvorac je bio jako ostecen jer su ga dvaput zasjeli. Obnavljati ga je poceo Vojvoda br. 8 tek 1718 godine. Obnovu je nastavio "Pijani Vojvoda" br. 11 (Charles Howard) a u 19. stoljecu dvorac je posjetila i Kraljica Viktorija sa svojim muzem, princem Albertom. Tamo su ostali samo tri dana ali su za njihovu posjetu preuredili spavacu sobu i knjiznicu te narucili izradu pokucstva vrhunskom londonskom designeru. William Fowler je dobio posebnu narucbu da bas za tu posjetu izradi portret kraljice.

Kraljica Viki


Unutrasnje dvoriste dvorca, kamo pristup nije dozvoljem javnosti. Desna strana je stambeno krilo.

Danasnji oblik duguje dvorac Arundel Vojvodi br. 15 koji je zavrsio obnovu godine 1900. Tada su prvi put uveli elektriku, opremu za gasenje pozara, servirne liftove i centralno grijanje. Voda koja je pomocu gravitacije napajala dvorac isto tako je napajala i cijeli grad Arundel. Racun za uvodjenje elektrike bio je oko 36000 britanskih funti, a prekrasno izrezbaren kamin u dnevnoj sobi stajao je samo 150 britanskih funti.


Plafon u Fitzalanovoj kapeli


Prekrasna knjiznica gdje se moze vidjeti i presuda potpisana rukom kraljice Elizabete I koja je od svog tate naslijedila i temperament. Tadasnja kazna za izdaju bila je vjesanje, onda se tijelo skine i vuce se po gradu konjima da gradjani vide i zapamte sto se desi izdajicama, a na kraju jos i razcetveriti konjima, koji trce svaki na svoj kraj svijeta. Kasnije kraljica se prisjetila nekih dobrih djela koje je Arundel ucinio pa ga je pomilostila i dala mu samo odrubiti glavu. U Londonu, u blizini London Tower-a mozete naci pub nazvan Hung, Drawn & Quartered, sto je englesko ime za kaznu za izdaju.

Danasnji vojvoda zivi u dvorcu sa zenom i djecom i ima sluzbu Grofa Marsala Engleske (sto god to znaci, ako netko zna, nek napise u komentar). Ta sluzba se naslijedjuje pa bi je mogao dobiti i njegov sin. Zadaca marsala je organizacija drzavnih ceremonija kao sto su krunidbe monarha, ukopi vladara, i druge koje odredi monarh (Elizabeta br. 2). On je i na celu College of Arms (Skola heraldike) koja je osnovana u 15. stoljecu i sluzbeni autoritet na podrucju genealogije i heraldike u Engleskoj i Walesu.

Eto, gotovi smo sa povijescu, pa cemo sada vidjeti sta smo radile Ela i ja u Arundelu.

Pogled iz vlaka

Kad smo dospijele do dvorca najprije smo naisle na srednjevjekovni kamp u dvoristu pred dvorcem. Bilo je tamo nekoliko satora, muskarci su glancali viteske celade i sablje, zene su vezle ili kuhale, a sa strane neki ljudi u srednjevjekovoj odjeci vjezbali su strijelicarstvo.

Dobrodosli u srednji vjek


"Gospodar Arundela" sprema se na 'jousting' - viteske igre sa oruzjem, pjeske i jahajuci. Tako su vitezi zaradjivali novac (kladeci se) za kupovinu opreme a ujedno i vjezbali za bitke. Ponekad su opremu dobili i za nagradu, rijesili se dosadnih suprotnika, izvjezbali svoje pazeve, utvrdjivali prijateljstva i veze, a ponekad i dobili poljubac lijepe djevojke. To je isto bio nacin da isprobaju oruzje (pa ga poboljsaju ako treba), istrenirali konje ili ih isprobali (kao sto mi provozamo auto prije nego ga kupimo), a i navikavali bojne konje na bitke.

U ona vremena kraljevska vojska nije bila bas vrlo jaka pa je kralj bio ovisan od svojih baruna i vojvoda. Zato je njihova lojalnost bila vrlo vazna, a baruni su je mogli kralju i odreci. Imali su su svoje vojske koje su ovisno od bogatstva baruna bile cak i puno jace od kraljeve vojske, iako je svaki barun imao duznost poslati svoju vojsku (ili dio nje) kralju na upotrebu za odredjeno vrijeme.
Kralj je lojalnost baruna osigurao tako da im je poklanjao zemljista i dvorce, razne casti i nazive, ali ih je isto tako mogao i oduzeti. Ponekad je kralj nepravedno oduzeo dvorac jednom barunu i poklonio ga drugom. Ako je taj dvorac bio u naslijedstvu prvoga baruna, taj je obicno krenuo u rat sa drugim barunom da vrati svoj dvorac.


Gospodarova 'dnevna soba' na terenu


Teta kuha "pottage" (srednjevjekovna corba) a sudija proucuje pravila takmicenja.



Pauza medju treningom za takmicenje. Ovi srednjevjekovni ljudi su inace clanovi kulturno-povijesnih grupa, koje proucuju nacin zivota i svakodnevicu u odredjenom povijesnom vremenu... najcesce je to srednji vijek, vrijeme vitezova i krizara. Kako su nam (u srednjevjekovnom engleskom jeziku - vise manje) objasnili, oni sami izradjuju oruzje i sve predmete koje bi im trebali u da zive u tom vremenu. Odjeca je na primer sasivena na ruke, a vrlo pazljivi su do svakog detalja. Ovi decki su se kuhali u onoj vrucini dok su jeli svoj rucak iz rucno izradjenih zdjela, sa drvenim kasikama i pili vodu iz keramickih vrceva. Bili su obuceni u podeblje kosulje sa jastucicima, na koje dolazi oklop koji se, naravno, ne moze nositi u direktno na golu kozu. Ne mogu ni zamisliti, kako im je moralo biti vruce.


Moja Eli vam je malecka i paprena, ali sa ovom celadom na glavi mislim da se jos koji centimetar smanjila. Kaze da se osjecala ko da joj je neko na glavu stavio infracrvenu pecicu. Celada je imala nekih 5+ kilograma.

Ovakva celada viteza spasava od posjete kod zubara (mislim da su se oni trebali vise bojati zubara nego takmicenja ili bitke... a i imali su dobar razlog za to). Mislim da u ono vijeme nije bilo malo muskaraca kojima su falili zubi ili jos nesto vise.. mozda ruka, uho... Zapravo kad bolje pomislim stvarno sam impresionirana umijetnoscu vojevanja tih ljudi.. Zamislite.. trebate nositi donji ves.. pa preko toga odjecu i onda onu zastitnu odjecu pa jos oklop. Sa svim tim na sebi trebate jos vrtjeti sablju, jahati konja (isto tako u oklopu), mijenjati oruzje (sablja, noz, koplje...), mlatiti oko sebe, kontrolirati konja, odrzati se na konju... i ostati zivi.


"ET go home," kaze Ela. Rukavica ima najmanje 3 kilograma (znaci zajedno sa celadom i drugom rukavicom to je vec 11 kg). Svaki djelic izradjen je sa veliko paznjom na ruke i unikatan je. Rukavicu moze nositi samo onaj za koga je pravljena. Svaki prst na rukavici napravljen je iz tri djelica da vitez moze sklapati prste i da moze biti sto pokretniji.

Kod oblacenjima su vitezovi trebali pomoc paza. Paz je bio mlad decko, mozda sin nekog baruna, koji je sa nekih 10 godina dosao kot viteza da mu sluzi i da uci zanat. Poceo je sa brigom za vitezovu opremu (ciscenje, glancanje, sivanje, popravljanje, ciscenje cipela, sedlanje konja), posluzivanjem, trckaranjem za raznim poslicima, itd. Ujedno je bio obavezan uciti i vjezbati borbene vjestine sa uciteljem. Kako je postajao iskusniji tako je dobivao i vaznije zadatke, recimo u viteskim igrama bio je u grupi svog viteza, pa mu je ujedno bio i pomagac i brinuo se za njegovu sigurnost. Biti paz bila je velika cast, pogotovo ako je vitez bio priznat i postovan. A isto tako je mladic u sluzbi kod viteza imao i prilike za druzenje sa drugim pazevima pa bi tako na neki nacin i bio spijun za svog viteza, ili bi znao i baciti oko na kcer kakvog baruna, provjeriti mogucnosti zenidbe, njezino imucstvo (koje bi vjencanjem pripalo njemu kao gospodaru), pazevi su ucvrscivali veze medju barunskim porodicama, itd.

Djevojcice su udavali negdje od 12. do 13. ili kad bi cura dobila prvu menstruaciju. To je znacilo da je djevojka moze zatrudniti, pa se trebalo pobrinuti da zatrudni sa nekim ko ce biti njezin muz. A sa pazevima koji su pucali od hormona, to bi znalo biti i opasno. U ono vrijeme nisu imali mogucnosti provjere DNK pa su morali biti pazljivi kako ce produzivati krvnu liniju. Posto se u ono vrijeme puno ratovalo, uobicajeno zivotno doba je bilo negdje do 30, muskarci su vise manje provodili vrijeme ratujuci (mozda su bili doma jedino u ljeto i jesen, kad se spremalo na zimu), pa se trebalo potruditi da sto prije dobiju naslijednika.

Ponekad su znali djevojcice zaruciti vec u 5. godini zivota. To je znacilo da je dijete prezivjelo rano djetinjstvo (smrtnost beba bila je tada vrlo visoka), pa su je poslali u porodicu njezina zarucnika da se navikne na njihov nacin zivota. Skrb za djevojcicu preuzela je buduca svekrva i zastita nevjeste bila joj je glavna preokupacija. Ako bi djevojcicini roditelji bili nezadovoljni odgojem njihovog djeteta, mogli su i prekinuti zaruke. Dozvolu za zenidbu (medju barunima i aristokracijom) mogao je dati jedino kralj. Kralj je mogao i predloziti ili sprijeciti zaruke ili prijedlog za zenidbu, ako to nije bilo u njegovim politickim ili drugim interesima. Zene nisu imale puno prava ali su mogle biti imucne vlasnice zemlje, dvoraca itd. Kad bi se zena udala onda bi njezin muz preuzeo gospodarenje njenim vlasnistvom, ali ne bi bio vlasnik. Zato su zene morale biti dostupne za zenidbu i nisu imale prava odluke. Ako bi zena, koja je jos mogla radjati, htjela ostati neozenjena i zivjeti na svojim imanjima koja joj pripadaju po rodjenju, trebala je kralju platiti poseban porez da bi joj kralj dopustio da se ne uda. Zene su bile odgajane za sluzbu svome muzu. Kako je on bio vise manje odsutan, ona se morala brinuti za imanja, braniti se od napadaca (cak poznavati strategiju kako bi znala razgovarati sa generalima muzeve ili svoje vojske), trebala je znati kako se obraniti i odlucivati o vojsci... usto je trebala biti i doktorica, medicinska sestra, majka, gazdarica, cuvarica, administratorica (ona se brinula za svu logistiku, brinula se za poljoprivredu, zimnicu, zalihe, itd.), primala je goste, sredjivala nocenje gostima, brinula se za odgoj naslijednika... u glavnom, iako je njeznia uloga bila podredjena muzu, ipak je bila vazna.


Dvorska gospodjica siva ili veze prapor za svog viteza.


Strijelci vjezbaju sa lukom i strijelama. I tamo sam ja nasla svog viteza.. bio je tako sladak da sam ga htjela ukrasti.


Ovaj miniaturni Robin Hood ima samo 2.5 godine. Ponosna mama i tata uce ga strijelicarstvu. A mali je potpuno neustrasan i njegove strijelice lete velikom brzinom pravo u metu. Cak se i moja Ela razpekmezila iako stalno gundja kako ne voli klince. A pogotovo ne male klince.

Malo dalje bio je pripovjedac i njegova zena i pomocnica. Oni su skupili djecu oko sebe i pricali im pricu o Robinu od Locksleya.. o Lady Marian.. o serifu iz Sherwooda... I kako su pricali tako su iz grupe djece izvlacili jedno po jedno dijete ("ooo.. ti si pravi crni vitez"), dali im neku odjecu, pa je tako neki djecacic bio Robin, neka djevojcica je bila Marian ("ista si Marian - molim, moja damo iskazite nam cast i nastupite u ulozi Marian"), a ja sam bila neka nuna koja je mlatila zloceste tatice. Bas svi u grupi imali su neku ulogu pa je tako iz price nastao cijeli show... a tek kad se Robin morao na konju (u viteskim igrama) boriti sa serifom, dvoje tatica je odglumilo konje.


Kad se pripovjetka zavrsila ja sam, kuhajuci se od vrucine, otisla potraziti Elu koja je vec istrazivala unutrasnjost dvorca. Na zalost posvugdje su bili "strazari" pa nisam uspijela opaliti niti jednu fotku iz unutrasnjosti. Poslije je bilo vrijeme za viteske igre. Ja i Ela stale smo uz ogradu od spage. Moj mali vitezic sa roditeljima je stajao bas nasuprot mene i moram priznati da sam vise gledala njega nego vitezove koji su se tukli i cmarili na suncu.



Prva runda je bila borba sa macevima. Moram reci da sam bila zaprepastena jer ti decki nisu glumili niti su se stedili. Tukli se oni sa tim sabljama iako jos nisu ni nosili oklop pa je i mene boljelo iako sam samo gledala. U ona vremena nisu poznavali covjecja prava niti zakon o sigurnosti i zastiti pa su bili decki ovisni o svojoj presudi kada se maknuti iz borbe, kako bi ostali u "operativnom stanju".

Sudija je luzere nemilosrdno zafrkavao. A poslije su decki stavili okope pa je bitka postala tako glasna (zbog lupanja maceva o oklope) da sam morala zacepit usi. Decki su bili prekuhani ko jastozi, potpuno crvenih lica i ja sam se pitala kako je to nositi "mikrovalnu" pecnicu na sebi.



Kad smo malo popricale sa vitezovima o njihovom kulturnom drustvu koji se bavi prikazivanjem zivota u srednjem vijeku, otisle smo pogledati vrtove oko dvorca.


Ovo je ulaz u mali vrt porodicne kapelice koja je povezana sa katedralom gradica Arundel. Vlasnici dvorca mogu prelaziti iz kapele u katedrala ali "obicni smrtnici" nisu smjeli prolaziti iz katedrale u kapelu.
U kapeli i katedrali opet nisam mogla fotkati (pa sam slike skinula sa neta). Tamo su bile vise manje grobnice prednika Vojvode od Norfolka u karakteristicnom sredjevjekovnom stilu. Lezeci kipovi viteza na sarkofazima, poneki sa zenama, bas kao sto su bili u zivotu. Ali jedan sarkofag me vrlo iznenadio.



Taj sarkofag na engleskom zovu "cadaver tumb" ili "memento mori". Sarkofag je supalj i napravljen na dva sprata. Na gornjem djelu lezi kip osobe, kakva je bila za zivota. Dolje lezi trulo tjelo mrtvaca koje bi nas trebalo potsjetiti na to kako nam prolazi zivot i kako cemo nekada svi izgledati takvi. Ti grobovi mogli su biti prazni i trulo tijelo mrtvaca moglo je biti na gornjem dijelu, sto bi trebalo znaciti da nam se smrt blizi i da zivotne ugodnosti nece trajati vjecno. Kad osoba umre, kip mrtvaca presele na donji dio i na gornji dio stave kip osobe koja je u sarkofagu.



U stvari mi se svidilo imati svoje prednike spremljene u nekoj kapelici. Puno bolje od imati ih na groblju. Nekako ne razumijem zasto u doba kremiranja ne mozemo imati svoje pokojnike pokopane na vlastitom vrtu. Mozda to nije svima po volji i ukusu ali ja bih bas voljela u svom vrtu napraviti im miran kutak sa puno zelenila i cvijeca... mozda bi za svakog zasadila posebnu biljku. I stavila bi klupicu za meditiranje i prisjecanje.

Malo dalje stiemo do malih vratasca koja vode u Oberonov dvorac (San ljetne noci od Shakespearea). Originalni dvorac (iz marmora - ostaci se valjda nalaze u muzeju u Oxfordu) je za poseban spektakl u maskama - slavljenje nove godine 1611 - izradio Inigo Jones. Narucbu je dao Henri, princ od Walesa, koji je i sam prisustvovao spektatklu. Danasni Oberonov dvorac napravljen je od drveta.




Maska za Neptuna (design svih masaka napravio je isto tako Inigo Jones)


Maska za Atalantu, za neku kontesu.. ne mogu procitati ali cini mi se da je neko francusko ime.


Maska vile.

Drveni Oberonov dvorac oblikovali su Isabel i Julian Bannerman. Sve je napravljeno iz drveta (zeleni hrast) i prelijepo izradjeno. Mozete vidjeti stupove, pergole, obeliske, cak i fontanu sa plesucom krunom na vrhu.






Arundelska katedrala na rubu labirinta


Fontana/vodoskok sa plesucom krunom


Zidovi sa mozaikom od skoljki (dolje je detalj)



Opet malo dalje odusevila sam se "kuhinjskim vrtom". Tamo gaje "jestivo" bilje, ljekovite trave i cvijece a imaju i prelijep stakleni vrt sa ponekom tropskom biljkom.


Vocna pergola - mlado drvece jablana i kruski privezali su na ove oboke pa tako mozete hodati ispod njih i brati voce. Sa strane su posadjene kamilice a mirise kao u raju.




Vrt sa povrcem i katedralom u pozadini




Vrlo staro drvo plute i detalj kore.


Originalna Ginko Biloba

Elu sam nasla u sakrivenom vrtu ruza, a tada mi je vec crknula baterija i na fotoaparatu i na telefonu. Ova reportaza ima puno fotografija ali to nije niti cetvrtina od onoga sto smo Ela i ja snimile. Pregrijane, izmorene i pune fantasticnih utisaka odisle smo u nas tradicionalni lov na Pimms. Usle smo u prvi pub i u njemu je bilo prilicno tiho. Nekoliko muskaraca je tuzno cucalo svoje pivo. Drmnula sam Elu laktom: "Engleska je izgubila prvenstvo..." a ona je odlucila da u tom baru nema smisla trazit perfektni Pimms jer im se zivo j..... ako ce u njemu biti jagoda i mente. Na kraju smo pregledale vec cijeli grad duhova (nigdje nikog) i nasle Pizza Express. TAmo su nama napravili do tada najbolji Pimms i cak nam donijeli dodatnu mentu.

Cestitam svima koji ste dosli do ovde...

Post je objavljen 13.03.2012. u 00:59 sati.