Uvijek se potajno divim ljudima koji nemaju televizor.
To je uglavnom zbog toga što čvrsto vjerujem u ove dvije tvrdnje:
a) previše gledam televiziju
2) veći televizor je bolji od malog.
Srećom, već dulje vrijeme naše nacionalne televizije trude se da
me ponovo pretvore u ovisnika o internetu. Jedva da kupuju nove filmove,
a stare repriziraju svako malo. Plus, počeli su proizvodit razne emisije
u kojima se ljudi natječu u raznim stvarima. CSI-evi su mi dosadili, pa
tako sada najčešće gledam samo blesave humoristične serije.
Pomislila sam da sam sigurna od televizije.
Sve dok nisam čula da ćemo u novom stanu imati Max tv. Bojala sam se da ću stalno biti zaijepljena
za ekran i nova čudesa (Discovery, crtići, glazbeni kanali).
Desilo se ono Springsteenovo, 100 kanala i na njima ništa. To jest, ima svašta, al nekako to nije više to.
Posve drugačije je bilo kad smo dobili satelitsku, imala sam možda 14 godina.
Možda sam ostarila pa mi je sve dosadilo, pomislih.
Vjerojatno sam sigruna.
Suživot s televizorom tako je, unatoč novoj igrački, bio mjesecima nezanimljiv.
Ovog vikenda naš dragi susjed Delboy odlučio je da se više neće moći družiti s nama
ako nas tehnološki ne unaprijedi.
Doni nam svoj stari tv. Koji je 20 centimetara veći od našeg.
Bila sam skeptična. No stari program kao da je bolji u novoj dijagonali. Sve je veće, ljepše i bolje.
Vidim ga iz svih kuteva sobe.
Sada, nakon 24 sata doista znam.
Veličina jest važna.
Post je objavljen 12.03.2012. u 23:16 sati.