Krenula sam na put vrlo mirna. Jako volim luke. Ponekad sam znala maštati kako bi bilo živjeti u nekom od lučkih gradova poput stare Rijeke ili Trsta ...
Volim i zračne luke :-). Nisam nikad mislila da će mi aerodromi postati toliko poznati tereni, ali drago mi je da jesu. To je mjesto koje je baš uvijek živo, to je mjesto gdje svi ostavljamo nešto za sobom i s tog mjesta krećemo nekamo prema nečemu. To je mjesto na kojem se ne zadržavamo više nego što baš trebamo i moramo. Tu nema straha od učmalosti, od onog močvarnog osjećaja da stojimo na mjestu i ne mičemo se. Aerodrom (kao i sve ostale luke) je mjesto promjene i izmjene. Tu smo da samo kad dolazimo, odlazimo i zapravo samo prolazimo. Možda mu baš ta „prolaznost“ i promjena daju jednan poseban šarm.
Odletila sam za Kairo i jako sam se nadala da ćemo imati razigranog pilota koja će nam baš htjeti priuštiti osjećaj da zaista letimo. Osim činjenice da smo se odvojili od tla, često se piloti zapravo trude biti vrlo mirni kako bi nam osigurali da baš ništa ne osjetimo, a putnici obično pohvale let na kojem je bio „odličan pilot koji se pobrinuo da ništa ne osjetimo“. :-)
Pa kad već letimo, kad smo zaista visoko na nebu, kad nam je zaista zemlja negdje dolje, ispod, kad smo već stvarno tako blizu oblaka, ne bi li trebali htjeti to doista i osjetiti i proživjeti i doživjeti. Barem malo se nagnuti, barem malo se poigrati .... :-) Kako nakon zalogaja drage mi hrane, odbijam piti odmah nakon i želim još malo uživati u okusu dobrog zalogaja, kako u ljubavi baš želim „poginuti“ do kraja, tako želim doista osjetiti da .... letim! :-)
Odlazim u trenutku kad se trudim ponovo naći i učvrstiti ravnotežu i staloženost koje sam nakratko izgubila. Unatoč činjenici da doista nisam osoba od manijakalne kontrole nad svim i svakim, imam potrebu misliti da držim „konce u svojim rukama“, da imam kakvu takvu kontrolu nad svojim životom. Hodala sam zadnjih mjeseci malo nesigurnim korakom. Izgubila sam ravnotežu između privatnog i poslovnog, ili bih previše radila ili pak premalo, ili bih nešto rušila ili se ubila gradeći nešto sasvim drugo, ili bih jela previše puta dnevno preobilne obroke ili bih postila cijeli dan. Nekada je san bježao od mene k'o vrag od tamjana a nekada sam bila spremna danima samo .... spavati. Kako god, nesigurnih nogu sam se kretala u nadi da će tlo ponovno biti čvrsto i sigurno. Obzirom da je puno toga u mom životu mojih ruku djelo, tlo je bilo tu taman kakvo treba biti. Trebalo je još samo ukrotiti noge. Ako ste jedna od onih žena koje ne nose štikle baš svaki dan nego tek povremeno pristajete na njih, tada znate osjećaj kada dođe taj dan kad ste spremne, kad ih želite, kad se tako dobro osjećate na tim visokim petama, ali unatoč sigurnom koraku i stavu na kojem vam svi taj dan zavide, unatoč tome jedno obično hodanje traži potpunu koncentraciju. :-) E, tako sam hodala, a htjela sam ponovno u potpunosti uživati baš kao nekada. Opuštena i mirna biti sigurna u svoj korak.
Zakoračila sam na egipatsko tlo i zaljubila se na prvi pogled u jedan sasvim drugačiji svijet!
... nastavit će se :-)
Post je objavljen 12.03.2012. u 20:05 sati.