Marketing
misterija starog spomenara
Jedna od porodičnih memorabilija koje čuvam po kući je bakin spomenar. U svojih sedamdeset godina životan nebrojeno puta sam ga prelistao. Posljednji put kad sam ga uzeo u ruke, uočio sam nešto čudno.
Sam spomenar je lijepi predmet. Korice su mu od crvenog samta, uglovi su pojačani metalnim secesijskim ornamentima, a medaljon na sredini prednjih korica i kopča su u istom stilu. Na prvoj unutrašnjoj stranici nalazi se upisani spomen potpisan imenom mog djeda:
Petnaesti je danas-ljet, (ovaj redak nije greška u prepisivanju)
od kako si malen cvijet.
Dosad nijesi moja bila,
samo si me snu snila,
a sada si moja jeli?
pa nek znade svijet-taj-cijeli.
Rasti, rasti, Ružo moja
procvijetaj mi brzo daj,
i razdraži srce moje,
stvori mi na zemlji raj!
Saraj. 14. XII 1924. Pero Šušnj
Na ostalim stranicama nalaze se pjesmice, mudre poruke i crteži koje su baki ostavili njeni roditelji, kume, rođakinje, prijateljice i prijatelji. Među njima je još jedna stranica na kojoj se nedvojbeno raspisao moj djed – dobro poznam taj kaligrafski rukopis - iskaljujući poetsko nadahnuće:
Buj! buj! Ružo moja,
osvanuće i taj dan,
kada bude cvjeće moje,
preselilo u moj stan.
Mojoj maloj Štefici na
spomen 15. godišnjice.
Sarajevo 14. XII 1924. Pero Šušnjar
Pri posljednjem prelistavanju spomenara iznenada sam shvatio nešto na što nikada ranije nisam obratio pozornost. Oba spomenarska priloga potpisana imenom mog djeda datirana su istim datumom. Tog dana bio je bakin petnaesti rođendan. Nastranu sad što bi u današnje vrijeme djed, stariji osam godina od bake, bio osuđen za petljanje s maloljetnicom, možda čak i za pedofiliju. Izgleda da je u ono vrijeme bilo društveno prihvaćeno vrlo strastveno udvarati petnaestogodišnjakinjama, dokle god se podrazumijevalo da će se ta strast utažiti nakon svetog sakramenta braka. Baka je tako rodila moju majku sa sedamnaest godina.
Iako su oba priloga označena istim nadjevkom, uvelike se razlikuju. Drugi je nesumnjivo djedov: rekoh da dobro znam taj siguran rukopis i uravnoteženo smještavane redaka na stranici. Ostali su mu nepromijenjeni do kraja života. Međutim, prvi prilog, navodno također njegov, napisan je sasvim drugačijim rukopisom, osjetno je nepismeniji, osjećaj za margine je nikakav, a potpis je tako zaguran u ugao da nije cijeli ni stao. Djedov rukopis je tako lijep da mu nije bilo potrebno nikakvo dodatno cifranje poput ilustracije koja bi pojačala opći dojam, a prvi prilog ima na vrhu ilustraciju (potpisanu inicijalima PŠ).
Poznato je da se mnogim ljudima rukopis može promijeniti tokom vremena, kao i da može biti drugačiji zavisno o raspoloženju i pomnjom kojom pišu, ali da bi se mom djedu – kojem je rukopis ostao isti od dvadeset i treće godine, pa do smrti, rukopis toliko promijenio u jednom danu sasvim je nevjerojatno. Rješenje je da oba priloga, usprkos istom datumu i istom potpisu, nije pisala ista osoba. Kako je drugi prilog pisao djed, pitanje je tko je pisao prvi. I zašto? U prilog tome da je autor oba priloga isti, ili da su barem u vezi, govori što se baka, koja se zvala Štefica, na oba mjesta naziva „Ružo moja“, ali sve ostalo ukazuje da je riječ o dvije osobe.
Potpuno je nevjerojatno da je pored Pere Šušnjara postojao neki drugi čovjek koji se zvao Pero Šušnj i da je taj gajio prema baki ista osjećanja. Mnogo mi je izglednija pretpostavka da je baka za petnaesti rođendan dobila lijepi spomenar i da su je onespokojavale njegove prazne stranice, pa je sama požurila da ga načne, tim više što je baka voljela crtati.
Prva pretpostavka: djed je došao na proslavu bakina rođendana, ondje se strašno naroljao, pod utjecajem alkohola i ponesen emocijama prepustio se drljanju, pa čak i crtanju, a nekoliko dana kasnije vidio što je napravio, pa odlučio ponoviti poruku primjerenije sebi, te je antidatirao. Pretpostavka je slabo moguća jer je djed bio cijeloga života trezvenjak, iako postoji mala mogućnost da je u nekada, naročito u mladosti, mogao kadikad krivo procijeniti gdje su mu granice podnošenja alkohola.
Druga pretpostavka: prvu stranicu je ispisala baka da bi se pohvalila pred prijateljicama da joj je onaj momak koji je svima simpatičan ostavio upravo takvu poruku. Spomenar je nekako dospio djedu u ruke i on je, osokoljen onim što je vidio, odlučio ostaviti pravo očitovanje s istom porukom. Ta mi se pretpostavka najviše sviđa.
Treća pretpostavka: prvi prilog je pisala baka s namjerom da ga vide njeni roditelji i uoče za njih najznačajniji dio „...još NISI moja bila...“,pa da se smire.
Bake i djeda odavno nema, pa da ih mogu pitati za pravo objašnjenje. Preostaje mi samo izložiti ovu zagonetku i čekati da li netko tko će ovo pročitati imati neko prihvatljivo rješenje.
Post je objavljen 12.03.2012. u 18:56 sati.