Filozof Frane Petrić [također poznat kao Francesco Patrizi] bio je jedan od najvećih mislilaca renesanse, suvremenik Giordana Bruna. Živio je u 16. stoljeću, u doba preporoda filozofije i nauke općenito. Rođen na Cresu 1529. a umro je u Rimu 1597. godine. Kao mlad otišao je u Veneciju, gdje je studirao, a kasnije je imao podršku venecijanskih pokrovitelja, grofa Contarini-Zeffoa i nadbiskupa Moceniga. Imao je i podršku pape Klementa VIII, koji ga je, već potkraj života, pozvao u Rim i omogućio profesuru. Kada je umro, bio je sahranjen u grobu pored čuvenog pjesmika Torquata Tassa.
NA SLICI: Astronomski sat; Trg sv. Marka u Veneciji
Petrić nije imao nesretnu sudbinu poput Bruna, ali to ne znači da je bio posve ordodoksan u svojem načinu razmišljanja (u odnosu na Crkvu). Da se nadovežem na prethodne postove, i on je imao pozitivan odnos prema astrologiji. To se naročito vidi iz djela «L'amorosa filosofia» (Ljubavna filozofija), gdje se Petrić latio opisivanja planeta i njihovih astro-karakteristika. Prema Petriću, Veneru simbolizira ljubav i ljepota, Marsa ratobornost i surovost, Merkura ljepota duha i inteligencija, a Saturna punina duha i mudrost. Saturna on naziva vladarom nauke, a Jupitera vladarom filozofije. Sunce je po Petriću vladar matematike, a Merkur – retorike. Treba reći da su renesansni pape bili ne samo tolerantni prema astrologiji, već se neki od njih i aktivno bavili njome.
Već potkraj života, Petrić je objavio svoje najbolje djelo «Nova de universis philosophia» (Nova sveopća filozofija). Ono je meni lično interesantno jer se Petrić u toj knjizi pozabavio pojmom svjetla, kao jednom od osnovnih formi emanacije [u fil. proizlaženje svih tvari iz najvišeg izvora]. Pošto je Walter Russell sa svojom teorijom električnog univerzuma i centralnim pojmom svjetla bio označen kao preteča New agea, onda je Petrić renesansni pred-preteča, na neki način. Ja se nešto ne sjećam da je ikoji filozof nakon njega davao centralno mjestu svjetlu, u svojoj filozofiji.
Ergo, Petrić u 4 dijela svoje nove univerzalne filozofije opisuje u svakom po jednu formu [ostali su sila, psihizam i poredak] – a u 1. knjizi naslovljenoj «Panaugia» - svjetlo. Da bi podcrtao značaj, on navodi za prvu knjigu «universae lucis tractatio nova, et acutissima» [nova i veoma važna rasprava o univerzalnom svjetlu]. Tijela dobivaju egzistenciju, rast i dobobit kroz beztjelesno-tjelesno svjetlo (ono prenosi i toplinu i sjeme svih stvari). Ovo svjetlo, zauzvrat, dobija svoju egzistenciju kroz božansko, bezjelesno svjetlo.
Prema Petriću, imaju 4 prirodna elementa, prostor, svjetlo, toplina i bazični fluid, koji su sveprisutni, u iskustvenom, nebeskom i zemaljskom svijetu. Dakle, to su intermedijarni elementi, koji posreduju između božanskog i fizičkog svijeta. Kroz svjetlo, dolazi se do veze sa Bogom – (još) ne-kreirano, beskonačno svjetlo je u Bogu. Svjetlo je tro-dimenzionalno, međutim ne pruža otpor (poput prostora); svjetlo je provodnik topline i bazičnog fluida, kao i toplina, ono održava materiju. Svjetlost je za Petrića, od esencijalnog značaja, bit astralnih tijela, veza gornjeg i donjeg svijeta.
Post je objavljen 11.03.2012. u 15:50 sati.