Pregled posta

vrijeme srednjoškolskih listova

Sabor učenika srednjih škola Zagreba službeno je djelovao u okviru Saveza omladine 1969. i 1970. godine. Bio sam izabran u njegovo prvo predsjedništvo. Imao sam više iskustva s novinarstvom od svih ostalih pa sam dobio zaduženje da vodim Komisiju za školske listove.

Savez omladine dao je Komisiji na raspolaganje sobicu u svojim prostorijama na Trgu žrtava fašizma. Ondje smo se povremeno sastajali i sastančili ili susretali s onima koji su trebali pomoć, iako smo se najčešće nalazili preko dana po kafićima, a navečer po omladinskim klubovima i diskoklubovima. U Komisiji smo bili toliko jednodušni da sam imao opće povjerenje da radim što hoću bez da ikoga išta pitam, s tim da kasnije samo obavijestim ostale što sam napravio. S druge strane, ako je itko od članova Komisije imao ikakvu zamisao, bilo je dovoljno da mi kaže pa da je sprovedemo. Ne sjećam se da smo se ikada oko ičega sporili.

Komisija je imala na raspolaganju 20.000 novih dinara godišnje. Procedura trošenja tih novaca bila je maksimalno jednostavna. Obično bi se pojavilo nekoliko učenika s neke škole i požalilo da bi rado tiskali školske novine, ali - kako su malo buntovni - na školi ne mogu dobiti novce za nešto takvo. Onda smo malo popričali o tome kakve novine kane napraviti, dao sam im nekoliko savjeta, koji su im uglavnom išli na jedne uši unutra, a na druge van, ali su one tehničke i praktične zbilja cijenili: koju tehniku upotrijebiti, u koju tiskaru da odu, koliko to košta… Na kraju smo izračunali koliko im je novaca potrebno, napisao sam im ceduljicu da odobravam isplatu tih sredstava, oni su otišli na blagajnu Gradskog komiteta Saveza omladine gdje su im sve izbrojali na ruke, i na kraju su donijeli jedan otisnuti primjerak i opet smo porazgovarali. I to je bilo to. Nikakve birokratske komplikacije ni odlaganja. U tih dvije godine gotovo da nije bilo srednje škole u Zagrebu koja nije izdala nekoliko brojeva svojeg lista.

Naravno, plaćali su se samo tehnički troškovi. Niti ja niti itko u tim listovima nismo imali nikakvog honorara.

Kroz taj posao upoznao sam mnoštvo ljudi koji su kasnije ostali u novinarstvu i srodnim djelatnostima s kojima sam se i kasnije sretao. Recimo, na V gimnaziji izlazila je „Spiralica“ u kojoj su radili Neven Antičević, Branko Brezovac i Pjer Žardin. Na VII gimnaziji izlazila je fantastična „Šikara“ koju su radili Hido Biščević, Nenad Fabijanić i Damir Gradiš. Na XV gimnaziji pojavljivao se „Pro“ u čijoj redakciji su bili Rene Bakalović, Srđan Dvornik, Zlatko Klanac, Branko Krištofić i Nino Pavić. „Kotač“ je bio list XVI gimnazije. U njemu su radili Jasna Petrović i Lidija Veseli (moja stara prijateljica iz „Andersena“), Ozren Žunec i Velimir Đuretić.

U takvim srednjoškolskim listovima kasnije su se po prvi put pojavili i drugi ljudi koji su nakon toga nastavili raditi u ozbiljnijim novinama. Iako više bez ikakve službene funkcije, kasnije sam pomogao Zoranu Franičeviću da na X gimnaziji pokrene „Iskru“, a prvi put sam čuo za Mirka Ilića, Igora Kordeja, Krešimira Zimonića i Fedora Vučemilovića kroz „Špu“, list učenika Škole primijenjenih umjetnosti.

Jedna od najvećih blagodati koje su mi se pružile kroz rad u Saboru učenika bio je da sam se upoznao i spetljao se s Marinom, najljepšom djevojkom na srednjoj medicinskoj školi u Vrapču. To kako je ona bila zgodna bilo je nevjerojatno i nenormalno, a ljubakanje s njom bilo je neopisivo slatko. Stanovao sam u Reljkovićevoj pored koje je ona prolazila svakog dana na putu u školu i iz škole. Obično sam se nakon ručka zavukao u krevet, pročitao nekoliko stranica neke knjige ili jednu „Stripoteku“, te odspavao sat do dva. Marina je svraćala na povratku iz škole, majka ili sestra pustile su je u stan, pa u kuhinju u kojoj je bio moj ležaj i više nisu ulazile. Marina se uvlačila do mene i ne sjećam se nikada više u životu prijatnijih buđenja. Nakon toga smo provodili večeri zajedno, odlazili u kina, kazališta ili na koncerte, na otvaranja izložaba, tribine i predavanja, a kraj dan je bio takav da sam je otpratio na Šalatu i dugo smo se drpali u žbunju oko kuće u kojoj je stanovala.

Pazi ovamo! Najljepša djevojka sa srednje medicinske škole! Srednja medicinska škola je prepuna prelijepih djevojaka, a najljepša od najljepših je nešto nepojmljivo. Drago Roksandić ju je nazivao „porculanska lutkica“. Ono - za odlikaše!

No koliko god da me je Marina strastveno ljubila, priređivala mi je i svojevrsne Tantalove muke. Jednako strastveno je čuvala i svoju nevinost i to je za mene bilo izluđujuće. Svakodnevno smo se ljubili, grlili, trljali i drpali na sve moguće načine, sa njom sam magistrirao i doktorirao predigru i peting, ali sam se svake večeri vraćao kući s takvim bolom u testisima da sam jedva hodao. To je bilo neizdrživo. Kad se u romantičnim tekstovima opjevava kao neuslišana ljubana težnja uzrokuje razdiruće boli, treba to čitati sasvim doslovno. Danas mi je nevjerojatno kako nam nikada nije palo na pamet da me liši te strašne boli na neki drugi način koji ne bi zahtijevao gubitak predragocijene nevinosti, ali to je činjenica. To su bila takva vremena. Nije bilo interneta; televizija, filmovi i novine su bili čedni; nije bilo nikoga da nas savjetuje dobrim prijedlogom, sve o seksu smo sami otkrivali. Naprosto nam tako nešto nije palo na pamet.

Na sličan način kao što je izluđivala mene, Marina je izbezumljavala i sve moje prijatelje i poznanike. Često smo se okupljali u manjim ili većim grupama i satima užareno raspravljali. Marini je često pri tome bilo pomalo dosadno. Obično nije imala želju naručiti nešto za popiti, ali kako je to običaj kad se negdje sjedi, obično je naručivala pivo, iako ga nije voljela. Pivo joj je omogućavalo da se zabavlja jer ga je pila na vrlo neuobičajeni način. Uzela je flašu i lagano je tresla. Kad je kroz otvor grlića boce provrla pjena, lagano ju je posrkala i oblizala vrh flaše crvenkastim jezikom. Bila je sposobna tako se zabavljati cijelo veče. Obično su nakon već pola sata svim muškima u društvu drhtale ruke i svi su postajali neuobičajeno temperamentni. Marina je bila toliko lijepa da je bilo neugodno buljiti u nju, a još je pri tome radila tako nešto potpuno nesvjesna učinka svoje rabote. Čudno da mi čak ni u takvim prilikama nije padalo na pamet da smo na tragu spasonosnog rješenja, ali nije. Previše me je zabavljalo promatrati učinak njenog oblizivanja staklenog grlića na okupljeno društvo da bih se prisjetio svog problema, a osim toga sam svaki put kad sam je sreo bio uvjeren da ću upravo tog dana napokon realizirati svoju težnju, i to uvjerenje me nije napuštalo sve dok nije bilo prekasno. O, kad bi naše prve djevojke znale po čemu ih pamtimo!

NJjeni su roditelji inače bili prilično lošeg materijalnog stanja. Stanovali su u adaptiranom tavanskom stanu, majka je bila profesionalna kuharica, a otac šofer. Majka je nekako procijenila da sam ja, usprkos krajnje nerespektabilnom rokerskom izgledu, perspektivni mladi rukovodilac. To što sam imao ključeve sobice Komisije za školske listove i kadikad se navečer ondje zavlačio s Marinom majka je razumjela kao da još ni dvadesetogodišnjak već imam svoju kancelariju. Povremeno sam, kad bih se našao u žurbi, zamolio nekog od šofera Gradskog komiteta omladine da nas odveze do Marinine škole ili da je pričekamo nakon škole, što je majka tumačila da imam službeni auto s vozačem. Kako sam počeo pisati za razne omladinske novine, obično sam imao u džepu dovoljno novaca da kadikad mogu otići s Marinom na večeru u neki skuplji restoran poput „Gradskog podruma“, što je majka očitavala da jako dobro zarađujem. Zahvaljujući tome bio sam dobro primljen gost u njihovoj kući, a s ocem - orijašem većim dvije glave od mene - znao sam s užitkom zaigrati partiju šaha.

Veza s Marinom potrajala je oko godina dana. Da se nije tako idiotski držala pravila koje su joj usadili popovi na nedjeljnim misama i vjeronauku, „ništa prije braka“, zbog kojega smo patili i ona i ja, to bi mi razdoblje života bilo savršeno, veza bi potrajala i tko zna kako bi završila. Ovako, nakon godine dana, više nisam mogao izdržati i sva nagomilana seksualna energija i frustracije neispunjenja provrle su u bijesu - više je nikada ne želim ni vidjeti! Mislim da je i ona nekako slično osjećala i dočekala taj raskid kao olakšanje, tako da je osoba koju je to najviše pogodilo bilo njena majka.






Post je objavljen 11.03.2012. u 15:49 sati.