Pregled posta

FENOMEN SMRTI

Sva ljudska bića potječu s evolucijskih planeta, svjetova gdje započinje životni put njihovog i našeg uspona. Naš život započinje na Zemlji, gdje se sklapa privremena zajednica između nas i našeg božanskog fragmenta Oca Svih-Tajanstvenog Osmatrača. Mi smo obdareni savršnim vodičem; ako stoga budemo iskreno hodili stazom vremena i ako postignemo konačni cilj vjere, steći ćemo nagradu stoljeća; postići ćemo vječno sjedinjenje sa Tajanstvenim Osmatračem. Time će započeti naš pravi život--život upona--kojem naš sadašnji život služi jedino kao uvod. Bit će to početak predstojeće uzvišene i napredne misije koju trebamo sprovesti kao finalista vječnosti. I u toku dugog niza stoljeća i stadija evolucijskog rasta, jedna će komponenta našeg bića ostati apsolutno nepromjenjena--naša ličnost--koja je postojana unatoč sveopćoj promjeni.

Otac Svih daruje ličnost svojim stvorenim bićima kao potencijalno vječno obdarenje. Ovaj božanski dar može djelovati na brojnim razinama kao i u nizu kozmičkih situacija koje se kreću od niskih konačnih do najviših absonitnih, čak i do granica apsoluta.

Tip ličnosti koji je podaren ljudima na Zemlji posjeduje potencijal za devetodimenzionalni samoizražaj ili ostvarenje osobe. Od ovih dimenzionalnih pojava, tri se mogu ostvariti na konačnoj razini, tri na absonitnoj i tri na apsolutnoj. Na podapsolutnim razima, bića mogu doživjeti ovu sedmu ili dimenziju cjelokupnosti kao stvarnost ličnosti. Ova vrhovna dimenzija predstavlja pridruživi apsolut i premda nije beskonačna, posjeduje dimenzionalni potencijal za podbeskonačni prodor apsolutnog.

Konačne dimenzije ličnosti tiču se svemirske duljine, dubine i širine. Duljina pokazuje značenje, dubina obilježava vrijednost, širina obuhvaća uvid - sposobnost bića da doživi neospornu svijest svemirske stvarnosti. Život je uistinu proces koji se odvija između organizma (bitka) i njegovog okruženja. Ovoj vezi između organizma i njegovog okruženja, ličnost pridaje vrijednost identiteta i značanja kontinualnosti. Jasno je stoga da veza između podražaja i posljedice ne predstavlja čisto mehanički proces, kako ličnost sudjeluje u cijelokupnosti ove sitacije. Mehanizmi će uvijek biti obilježeni pasivošću; organizmi uvijek posjeduju prirođeno svojstvo aktivnosti. Fizički život je proces koji se ne odvija toliko unutar organizma koliko između organizma i njegovog okruženja. I svi takvi procesi imaju tendenciju da stvore i utemelje organske uzorke reagiranja na takvo okruženje. I svi su takvi usmjerivački uzorci visoko utjecajni pri odabiru cilja. Posredničkim djelovanjem uma uspostavlja se smislen odnos između okruženja i čovjekovog "ja." Sposobnost i voljnost organizma da učini tako bitne kontakte s okruženjem (reakciju na podražaj) predstavlja stav cijele ličnosti.

Ličnost ne može uspješno djelovati u izolaciji. Čovjek je po svojoj naravi društveno biće; njega prožima žudnja da nekome pripada. Doslovno je istina, "Ni jedan čovjek ne živi za sebe." Ali koncept ličnosti koji označava cjelinu živog i djelujućeg stvorenog bića označava mnogo više nego integraciju odnosa; on označava ujedinjenje svih komponenti stvarnosti i koordinaciju svih odnosa. Odnosi postoje između dva predmeta, dok tri ili više predmeta tvore sistem i takav sistem predstavlja mnogo više nego uvećan ili složen odnos. Ova razlika je jako bitna, kako u svemirskom sistemu individualni članovi nisu uzajamno povezani, izuzev što su povezani s cijelim i kroz individualnost cijelog. U ljudskom organizmu, zbroj komponenti sačinjava bitak – individualnost - no takav proces ni najmanje ne naliči ličnosti, koja je ujedinitelj svih ovih komponenti pri njihovom odnosu s svemirskim stvarnostima. U agregatu, dijelovi se dodaju jedan na drugi; u sistemu, komponente su uzajamno uređene. Sistemi su značajni radi organizacije - pozicionih vrijednosti. U dobrom sistemu, svaka komponenta ima svoju svemirsku poziciju. U lošem sistemu, javljaju se bilo nedostaci ili nered - poremećaji. U ljudskom sistemu, ličnost je ta koja ujedinjuje sve aktivnosti zauzvrat unoseći svojstva identiteta i stvaralaštva.

Ljudi na Zemlji obično prepoznaju jednu vrstu smrti, fizički prekid životnih energija, no kad je riječ o opstanku ličnosti, postoje tri vrste smrti:

1. Duhovna smrt (smrt duše). Nakon što smrtni čovek konačno odbije produženje života, nakon što po zajedničkom mišljenju Tajanstvenog Osmatrača i preživjelog sefara bude proglašen duhovno propalim, morontijalno uništenim, nakon što je ovaj ravnopravni sud zabilježena, vladari Nadsvemira donesu naredbu da se Osmatrač odmah oslobodi iz smrtničkog uma. No Osmatračevo se oslobođenje ne odnosi na dužnosti osobnog ili grupnog serafa koji se brine o osobi u kojoj je prehodno živio Osmatrač. Po svom značaju, ova je smrt konačna neovisno o privremenom produženju djelovanja životnih energija fizičkih i umnih mehanizama. S svemirskih stanovišta, čovjek je već mrtav; nastavk života označava čisto održanje materijalnog momentuma svemirske energija ljudskog tijela.

2. Intelektualna smrt (smrt uma). Nakon što, uslijed intelektualnog poremećaja ili djelomičnog uništenja moždanog mehanizma, dođe do prekida djelovanja više službe pomoćnika uma, i ako ovi uvjeti prijeđu izvjesnu kritičnu točku popravljivosti,
Osmatrač koji je do tog časa živio u ljudskom umu, smjesta prima slobodu i odlazi na Sferu Božanstvenosti. Prema svemirskim zapisima, smrtna ličnost se smatra mrtvom pri svakom uništenju bitnih krugova uma ljudske volje i djelovanja. I ovo ponovo, znači smrt, neovisno o nastavku djelovanja životnog mehanizma fizičkog tijela. Tijelo bez uma koji bi bio u stanju koristiti slobodnu volju više ne predstavlja ljudsko biće, no ovisno o prethodnom odabiru ljudske volje, duša takve osobe može preživjeti smrt.

3. Fizička smrt (smrt tijela i uma). Kad ljudsko biće umre, Osmatrač ostaje u okrilju uma sve dok ovaj ne prestane djelovati kao inteligentni mehanizam, što se događa otprilike onog časa kad mjerive energije prestanu proizvoditi po život bitne ritmičke pulsacije. Po ovom prekidu, Osmatrač napušta iščezavajući um bez ikakve pompe i odlazi na Sferu Božanstvenosti.

Nakon smrti, materijalno tijelo ponovo postaje dio prirodnog svijeta iz kojeg je poteklo, dok dvije nematerijalne komponenete preživjele ličnosti nastavljaju postojati: Predpostojeći fragment Boga Oca Svih – Tajanstveni Osmatrač odlazi na Sferu Božanstvenosti na Raju, sa sobom noseći zabilješku sjećanja smrtničkog puta; pored njega, opstaje besmrtna morontijalna duša pokojnika za koju se brine čuvar sudbine. Ove faze i obličja duše, ove formule identiteta koje su nekad bile kinetičke a koje su zatim postale statičkim, predstavljaju elemente koji omogućuju repersonifikaciju na prebivališnim svjetovima; i sjedinjenjem Ispravljača i duše nanovo se stvara preživjela ličnost, koja nam daje novu svijest u času buđenja.

Prilikom smrti, Osmatrač privremeno gubi ličnost dok mu ostaje identitet; ljudsko biće privremeno gubi identitet dok mu ostaje ličnost; na prebivališnim svjetovima, ovo se dvoje ujedinjuju u vječno ispoljenje. Tajanstveni Osmatrač koji je jednom napustio Zemlju ne vraća se u vidu bića u kojem je prethodno živio; ličnost se nikad ne ispoljava bez ljudske volje; i ljudsko biće koje je nakon smrti privremeno ostalo bez Osmatrača nikad ne ispoljava aktivni identitet niti na bilo koji način uspostavlja komunikaciju sa zemaljskim živim bićima. Takve duše koje nemaju Osmatrača posve su nesvjesne u toku kratkotrajnog ili dugotrajnog sna. Takvo biće ne može ispoljiti bilo kakvu vrstu ličnosti ili sposobnosti sve dok proces preživljavanje ne bude konačno sproveden. Onima koji odu na prebivališne svjetove nije dozvoljeno da pošalju poruke svojim najdražim. U toku sadašnjeg sudbenog razdoblje, širom svih svemira vlada zakon koji zabranjuje takve komunikacije.

Nakon fizičke smrti, izuzev u slučaju osoba koje se prevode za života na Zemlji, oslobođeni Osmatrač smjesta odlazi svome domu na Sferu Božanstvenosti. Detalji koji se tiču onoga što se odvija na ovom svijetu dok se očekuje nova pojava preživjelog smrtnika najvećim dijelom ovise o tome da li se ljudsko biće uspinje na prebivališne svjetove po vlastitom individualnom pravu ili mora sačekati da se po okončanju sudbenog razdoblja pozovu sva zaspala preživjela bića izvjesnog plentarnog doba. Ali nakon smrti duhovno i svemirski napredniji smrtnici umru, oni smjesta idu na prebivališne svjetove; općenito, ova mjera stupa na snagu u slučaju onih osoba koje su primile osobne serafske čuvare. Drugi smrtnici mogu biti zadržani dok se ne donese sudbeno riješenje, nakon čega mogu bilo produžiti na prebivališne svjetove ili postati pripojeni redovima zaspalih preživjelih osoba koje će zajednički biti repersonificirane po okončanju tekućeg planetarnog sudbenog razdoblja.

Prilikom smrti, usljed prekida životnog kretanja, remeti se funkcionalni identitet koji je povezan s ljudskom ličnosti. Dok ljudska ličnost nadilazi svoje sastavne dijelove, ona o njima ovisi kako bi stekla funkcionalni identitet. Prekid života uništava uzorke fizičkog mozga koji omogućju djelovanje umnog obdarenja, dok prekid umnog djelovanja uništava smrtničku svijest. Svijest dotičnog stvorenog bića ne može iznova početi djelovati sve dok se ne pripreme svemirske okolnosti koje će istoj ljudskoj ličnosti omogućiti da ponovo djeluje u odnosu naspram žive energije.

Situacija koja omogućuje repersonificiranje postoji zahvaljujući dvoranama uskrsnuća koje su smještene na prijemnim planetima lokalnog svemira. Ovdje, u ovim odajama gdje se sastavljaju komponenete života, nadgledajuće ličnosti obezbijeđuju taj odnos između svemirske energije--morontijalne, umne i duhovne--zahvaljujući kojem uspavane preživjele osobe mogu nanovo steći svijest.

Nova asemblaža sastavnih dijelova negdašnje materijalne ličnosti zahtijeva:

1. Proizvodnju prikladnog obličja, morontija uzorka energije, u kojem novo preživjelo biće može uspostaviti kontakt s neduhovnom stvarnošću i u sastavu kojeg morontija varijanta svemirskog uma može biti uključena u krug.

2. Povratak Osmatarača novom biću koje očekuje njegov dolazak. Osmatrač je vječni čuvar našeg uspinjućeg identiteta; naš Osmatrač je apsolutna garancija da ćetmo mi, a ne neko drugo biće, ući u novo obličje koje treba omogućiti buđenje naše ličnosti. I Osmatrač će biti prisutan prilikom nove asemblaže kako bi ponovo postao Rajki vodič našeg preživjelog "ja."

3. Po asemblaži ovih preduvjeta koji trebaju omogućiti repersonifikaciju, serafski čuvar potencijala zaspale besmrtne duše, uz pomoć brojnih drugih svemirskih ličnosti, daruje ovu novu jedinku novom obličju spojenog uma i tijela, dok predaje ovo evolucijsko djete Vrhovnog u vječnoj vezi s Osmatračem koji očekuje da dođe živjeti u ovom biću. I ovim se završava repersonifikacija, nova asmblaža sjećanja, uvida i svijesti - identiteta.
Činjenica repersonifikacije počiva u tome što nova faza novoodvojenog svemirskog uma probuđenog ljudskog "ja" postaje uklučena u krug uma. Fenomen ličnosti ovisi o održanju identiteta načina na koji bitak reagira na svemirsko okruženje; a ovo se može postići jedino pomoću uma. Bitak opstaje usprkos tome što se sve komponente čovjekovog "ja" neprestano mijenjaju; u fizičkom životu, promjena je postupna; prilikom smrti i repersonifikacije, promjena je iznenadna. Istinska stvarnost cijelog bitka (ličnost) u stanju je reagirati na svemirske uvjete zahvaljujuć neprestanoj promjeni svojih sastavnih dijelova; stagnacija neminovno vodi smrti. Ljudski život je beskrajna promjena životnih komponenti koja je ujedinjena stabilnošću nemijenjuje ličnosti.

Upravo kao sto se leptir pomalja iz gusjenice, tako će se na prebivališnima svjetovima pomoliti istinske ličnosti ljudskih bića, koje će po prvi put biti obznanjene odvojeno od materijalog tijela koje ih je prehodno obavijalo. Takva obličja, dok su posve stvarna, ne predstavljaju energetsje uzorke materijalnog reda, s kakvima smo sada upoznati, ona egzistiraju na višim brzinskim ovojnicama, ali ona su fizička. No oni svejedno služe jednakoj svrsi na svjetovima lolanog svemira kakvoj su naša materijala tijela služila na Zemlji.

Do određene mjere, izgled materijalnog tjeleskog obličja odgovara karakteru identiteta ličnosti; do izvjesne mjere, i fizičko tijelo odražava narav ličnosti. Ovo je još više slučaj kad je riječ o višem obličju. U fizičkom životu, ljudi mogu imati lijepu vanjštinu neprijaznu nutrinu; u višem životu, što je još više istina kad je riječ o višim razinama, obličje ličnosti diretno ovisi o naravi čovjekove nutrine. Na duhovnoj razini, unutarnja narav i vanjština počinju postizati potpuno poistovjećenje, koje postaje sve savršenije na višim i višim razinama duha.

Slobodna volja stvorenog bića ne može postojati bez uma, no ona opstaje neovisno o gubitku materijalnog intelekta. Taj viši um mora evoluirati izravnim kontaktom s svemirskim umom.
Produženje sjećanja svjedoči o očuvanju identiteta izvornog bitka; ono predstavlja bitnu komponentu cjelovite samosvjesti produženja i proširenja ličnosti. Uzorak sjećanja nastavlja postojati u duši, no kako bi postigao izravno samoostvarenje u vidu trajnog sjećanja, ovaj uzorak zahtijeva prisutnost negdašnjeg Osmatrača. Bez Osmatrača, preživjelom smrtniku treba dugo vremena da iznova istraži, upozna i ponovo stekne, svjećanja svijesti--značenja i vrijednosti prijašnje egzistencije.

Po isteku našeg zemaljskog puta, života u vremenskom obličju, probudit ćemo se na obalama boljeg svijeta, gdje ćemo vremenom biti sjedinjeni u vječni zagrljaj s našim vjernim Osmatračem. I u ovom spoju počiva tajna sjedinjenja Boga i čovjeka, tajna konačne evolucije stvorenog bića, koja je vječna istina. Spoj je tajna svetih domena Sfere Uspona i osim onih stvorenih bića koja su doživjela spoj s duhom Božanstva, nitko nije u stanju shvatiti istinsko značenje stvarnih vrijednosti koje se sjedinjuju kad identitet stvorenog bića vremena postaje vječno sjedinjen s duhom Rajskog Božanstva.


Post je objavljen 10.03.2012. u 18:25 sati.