Prije nekoliko dana sam čitala blog jednog dečka iz Zagreba koji je govorio o uniformiranosti društva. Post nije išao u neku veliku širinu, no ono što je rekao bilo je i više nego pametno. Ja ću se danas nadovezati na to i pokazati moje mišljenje o cijeloj toj problematici.
On je u svom postu rekao kako su sve djevojke isto odjevene, furaju isti, bezlični đir, a ni dečki se bitno ne razlikuju od njih. Nije pogriješio, jer sam i sama više puta zapazila istu pojavu, a i ostali se žale na taj problem.
Ja osobno takve puno ni ne doživljavam. Neću nikoga kritizirati jer naposlijetku, svatko ima pravo na svoj stil i izbor, i ako mene takve osobe ne ugrožavaju sasvim mi je svejedno kako izgledaju i kakvu odjeću nose. No ako već želimo nekomu prilijepiti kritku, ne možemo je prilijepiti samo pojedincu već čitavom društvu.
Prije nego što sam se preselila u Englesku živjela sam u Dalmaciji. Rodila sam se na jugu Dalmacije, tamo pohađala osnovnu i srednju školu, a kasnije sam otišla na studij u Zadar. U tih 19 godina navikla sam se na uske malograđanske okvire koji u manjim sredinama redovito vladaju, a kako sam tada još bila „zelena“, neformirana osoba, vodile su me neke predodžbe kojima me naučila moja mala, učmala sredina. A da budem iskrena, nije me naučila ničem lijepom ni pametnom.
Još dok sam bila osnovnoškolka u bezveznim devedesetim počela sam usvajati neke sulude zakone i pridržavati se pravila koja su mi bila nametnuta od okoline i vlastite obitelji. Ne, neću reći da je to bila krivnja mojih roditelja niti da su mi oni na taj način naštetili, jer nakraju krajeva, i oni su bili samo dvoje mladih ljudi koji su također bili prisiljeni prilagoditi se zajednici. I sad se sjećam priča svoje majke koja mi je govorila za koliko je stvari i ona sama bila zakinuta kad se udala i doselila u naše mjesto. No najgore od svega je bilo što su tada svi mladi roditelji živjeli pod okovima nekih ustaljenih pravila za koje su znali da se moraju ponašati u skladu s njima kako ne bi bili izvrgnuti ruglu i ogovarani. I svi su pod tim patili. Sve je moralo biti kao po špagi: od žena se najčešće očekivalo da budu kućanice, da cijeli dan provedu nad štednjakom, da peru rublje i zatim ga glačaju, da dočekaju muža i djecu sa skuhanim ručkom i večerom jer „muž cijeli dan drpi i crnči da bi svojoj obitelji priskrbio ono što imaju“, a žena je morala biti poslušna, klanjati mu se i štovati ga kao Boga, i jednako tako nije smjela zakazati ni kao majka. A djeca su morala ići u školu, redovito pisati zadaće i izvršavati dužnosti, subotom su imali svoja zaduženja u kućanstvu, a misa u nedjelju ujutro je bila obavezna. Pri tom kišovito i hladno vrijeme nisu igrali nikakvu ulogu: tamo se pod svaku cijenu moralo ići. Na taj način se održavala disciplina. Zanimljivo, dosta njih je govorilo protiv one „red, rad i disciplina“, a nje su se svaki dan pridržavali. Život je zbilja ironičan. I svatko se toga morao pridržavati. Iznimki nije bilo jer se nije smjelo ni na koji način odudarati od okoline. Niti se isticati u bilo kojem smislu. Biti „drugačiji“ je bio tabu, to naprosto nije bilo dozvoljeno.
Možda već sada neki od vas misle kako trabunjam o nečemu što uopće nema veze s ovom temom, no ako to mislite, u krivu ste: upravo iz ovakvih klica se rađa uniformiranost.
Sjećam se svoje srednje škole kao da je bila jučer (doduše, nisam je ni tako davno završila, no eto). I tada su vrijedila ista pravila: ni po čemu se ne smiješ razlikovati od ostalih i moraš se stopiti s masom jer jedino tako možeš opstati. No budući da sam ja oduvijek bila inovativna i drukčija prvi put u životu sam odlučila igrati kontra pravila.
Svoj posebni stil sam počela formirati u 16. godini. Nisam nažalost bila u prilici ići u neke velike šopinge i nositi odjeću koja mi se sviđala zato što mi je veliki grad bio predaleko, nisam imala novca da si kupim što hoću, a bogami ni mamicu ni taticu koji bi mi ispunili baš svaku želju jer nisam bila jedino dijete (imala sam još troje braće i sestara). No to me nije spriječilo da iskažem svoju kreativnost. Imala sam svoj stil odijevanja koji se nije uvelike razlikovao od tadašnjeg „dress coda“, no frizura i šminka su mi oduvijek bili drukčiji. Obožavala sam dugu kosu i nisam se dala šišati, a visoki rep je bio moj zaštitini znak. Uvijek bih frizuru upotpunila nekim detaljima poput ludih gumica i ukosnica, a šminkala sam se u sličnom stilu. Priznajem da mi je šminka bila malo pre ekstravagantna za dan, no meni je pristajala. Voljela sam žarke boje, duge izvučene crte (cat eye look), i obožavala sam naušnice: imala sam ih svih boja i oblika. No ovo što sam spomenula nikad nije bilo nabacano po meni bez reda. Uvijek su sve boje i detalji bili lijepo složeni i nikada nisam pogriješila s time. I nisam to radila zato da bih bila neka kulerica nego zato što sam se tako dobro osjećala, a osim toga, bila sam i odlikašica i jedna od najboljih učenica u školi i imala sam poštovanje od svih profesora, čak i od onih koji mi nisu ni predavali.
Međutim, u toj ludoj sredini alternativci ne mogu proći bez poruge i kritike. Tako je bilo i sa mnom. U svom razredu nisam doduše doživljala neugodnosti (iako sam sigurna da su mi i oni govorili iza leđa, no nikad me nisu doveli u neugodnu situaciju), no putem kući, ili čak ponekad i putem do škole znalo je biti svakavih sranja. Neću reći da me cijela rulja progonila, dapače, većina nije obraćala pažnju na ostale, no uvijek bi se našao neki idiot koji bi mi pokušao „spustiti“ nekim ružnim komentarima, iako to na mene nije ni najmanje djelovalo. Nisam bila osamljena, imala sam prijateljice, nije me nikada zanimalo kako se netko drugi ponaša ni kako izgleda i na taj sam se način ogradila od majmuna, iako znam da su u nekim školama ljudi poput mene bili šikanirani i proganjani, pa čak i mučeni, jer se nisu stapali s masom. Sjećam se da su mi i moji roditelji govorili da se toga okanim jer mi neće donijeti ništa dobro, no ja sam bila tvrdoglava. Svog stila se ni zbog čega nisam htjela odreći jer sam rekla da nikada, ali nikada neću biti do te cjeline jer to ni ne želim: otočka primitiva nije bila nešto u što sam se željela uklopiti. Meni je bilo dovoljno da učim i postižem dobre rezultate u školi kako bih se kasnije upisala na željeni faks i da me poštuju profesori, a što misle te male mrvice o meni nije mi bilo ni najmanje važno. I to me spasilo.
I kasnije je život pokazao svoje: završila sam svoj faks kao jedna od najboljih studentica i opet sam imala poštovanje svih profesora, bila sam poštovana u društvu, a što je najvažnije, razvila sam se kao osoba. Jer kad sam otišla u Zadar i vidjela mlade iz drugih dijelova Hrvatske i počela se s njima družiti shvatila sam da ja ni po čemu nisam bila drukčija: stotine različitih stilova se moglo vidjeti na faksu i nitko u nikoga nije uperivao prst. Naravno, i u gradu se može naći primitivaca, no na samom faksu nikad nisam vidjela da netko nekoga izruguje, a u tih 5 godina studija osobno nisam doživjela niti jednu neugodnost. Kasnije sam na istom tom faksu srela ljudi iz moje bivše škole i kad smo jednom prilikom razgovarali sami su mi odali priznanje za hrabrost da se odvažim i furam svoj stil, umjesto da se skrivam u kalupe koje je nametnulo primitivno društvo koje za pojam kreativnosti ne zna.
Istina, ima uvijek nas koji se ne želimo uklopiti u dosadne okvire, no uniformiranost nažalost, još uvijek vlada. Dovoljno je prelistati ženske časopise tipa Cosmopolitan ili Gloria i vidjet ćete da i autori članaka na indirektan način pozivaju na uniformiranost. Istina, tu i tamo se nađe i pokoji članak koji odudara od mase, no budući da je sam i jedini u masi nema baš velikih šansi za opstanak. Žene se vjerojatne odijevaju u skladu s time jer slijepo vjeruju časopisima koji kažu da je takav stil šik, pa i one žele biti u toku, pa srljaju ko guske u maglu. Pogledajte samo žene i djevojke dok šetate ulicom: sve su odjevene na isti način. Boje su najčešće bež, boja šampanjaca, smeđa, i naravno, crna i bijela, a krojevi odjeće koju nose su jednolični i dosadni: traperice uskih nogavica na koje nose balerinke, kratke jaknice u zemljanim tonovima, plastične rukavice i torbice okačene o ruku, sve istog đira, bižuterijske naušnice koje po ničemu nisu posebne ni unikatne.
A o šminki neću ni govoriti. Uvijek jedno te isto: smeđa sjenila ili sjenila zemljanih tonova, u kombinaciji s crnom olovkom koja mnogima ni ne stoji (istina je da crna olovka zapravo malo komu pristaje), slični takvi ruževi koji u kombinaciji sa sjenilom cjelokupni dojam čine još bezličnijim. Iako je proljeće vrijeme boja i iako svi modni stilisti i vizažisti savjetuju da se bar u šminkanju eksperimentira s žarkijm bojama nitko se to ne usuđuje napraviti. Boje tipa ciklama ružičasta, električno plava i neonski zelena kao da ne postoje. Ma što ja to govorim, ta nitko nije lud da na oči stavlja plavo sjenilo, to vrijeme je davno prošlo (što je naravno, daleko od istine, na taj način samo pokušavaju opravdati svoj bijedni strah).
Najgore mi je kad ljeti negdje izađem u grad i vidim one spodobe oko sebe: sve su iskvarcane, imaju ili plavu ili smeđu kosu (crna i crvena ne postoje), naravno, ili ispeglana ili nakovrčana, kratke haljine cvjetnih uzoraka koje zapravo izgledaju kao da su oko sebe ovjesile krpe, sandale visokih potpetica u kojima najčešće ne znaju ni hodati pa se cijelo vrijeme bore da održe ravnotežu, ona bezukusna bižuterija i puder za bar 3 nijanse tamniji od tijela uz već spomenuta sjenila i ruž. (dakle, nešto ko Ava Karabatić).A kad ugledaju djevojku bijele puti zgražaju se ko da su vidjele ratnog invalida dok zapravo nisu ni svjesne koliko same nakaradno izgledaju. I koliko sam skužila, to se više ni muškarcima toliko ne sviđa. Primijetila sam da ih više promatraju kao meso, dakle, dobra je za jednu noć, no preglupa da bih s njom ostao. Istina, jer onaj tko se stvarno povodi za „emancipacijskim“ nebulozama iz Cosmopolitana ni ne može biti pametan, a one su preglupe da shvate da je ta glupost i pisana za žene koje su prošle 35, a nemaju partnera ni djecu – dakle, za one koje imaju vrlo visoke šanse da budu usidjelice. Najviše ovakvih primjera sam zapazila u Splitu, i tamo nikad, ali baš nikad, nisam primijetila niti jednu jedinu djevojku koja je na bilo koji način bila bar malo drukčija.
Ljepota života u velikim gradovima je što je uniformiranost tamo manje zastupljena, iako i tamo postoji. Hoće li ikada doći vrijeme nekih promjena, kad se „drugačiji“ neće morati sramiti svog odabira, kad će originalnost i kreativnost napokon dobiti svoje priznanje i kad napokon više neće biti podjele ljudi u „normalne“ i „drukčije“? Toliko ljudi u našem društvu izigrava nekakvu naprednost i liberalnost kad se tobože zauzimaju za prava homoseksualaca i one glupe floskule tipa „recite ne rasizmu“, a spremni su uprti prstom u svog susjeda zato što ne živi po nekoj glupoj nametnutoj šabloni.
Ne znam za vas, ljudi moji, no ja nisam optimistična, bar ne zasad. Samo se nadam da će moja djeca odrastati u nekom boljem svijetu (koji će, naravno, također biti pun sranja, no bar ne ovakvih)
Post je objavljen 09.03.2012. u 21:34 sati.