Marketing
moć Titove riječi
SVAKOME SVOJE,
SVAKOME NJEGOVO
Ne znam je li još živ, kakva je zdravlja i gdje je Dane Šijan, autor divot-izdanja „Moć Titove riječi“. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Dane je bio direktor zagrebačkog izdavačkog poduzeća „Stylos“. Možda je to bilo čak i privatno poduzeće, nisam siguran. U svakom slučaju radilo je kao da je bilo privatno. Knjiga je bila tvrdo ukoričena, naslov se kočoperio zlatnim slovima, a unutra su bili isključivo odlomci iz Titovih govora i novinskih intervjua,izvađeni bez ikakve logike i poredani bez ikakvog smisla. „Stylos“ je slao knjigu na adrese državnih, partijskih, vojnih i društvenih rukovodilaca, zajedno s računom. Budući je knjiga stizala na ime i prezime, većini odabranih je bilo nezgodno vratiti je, te – moguće – ostati zabilježen na nekakvom popisu onih koji su odbili prihvatiti „Moć Titove riječi“. Jednostavnije je bilo platiti račun, i staviti je na vidljivo mjesto u kancelariji ili dnevnoj sobi, koliko god cijena naspram drugih knjiga bila paprena. Onih koji su vratili knjigu ili bacili u smeće zajedno s računom bilo je tako zanemarivo malo da se Šijan nije ni trudio oko toga da od njih utjera dugovanje. Ionako je rasprodao više od deset izdanja u velikim nakladama. Onda se dosjetio i objavio i drugu knjigu – „O moći Titove riječi“. U njoj su bile sabrane sve novinske kritike (sve odreda vrlo pohvalne) o knjizi „Moć Titove riječi“. Drugi naslov je odmah tiskan u deseterostrukoj nakladi prvog izdanja prve knjige, otprilike kao telefonski imenik, i poslana na adrese svih onih koji su već platili prvu knjigu, a nakon toga se novim mušterijama odmah slalo po dvije knjige, s dvostrukim računom. I tako je rasprodano još desetak izdanja. Dane Šijan je zahvaljujući svom poslovnom poduzetništvu u to vrijeme postao bogat čovjek, a poduzeće nije radilo gotovo ništa drugo osim dotiskivanja i naplaćivanja te jedne jedine, kasnije udvostručene knjige. U njemu su radili knjigovođe, sekretarice, skladištari, dostavljači, vozači, pretpostavljam – sve Danina rodbina i prijatelji, i svima je bilo dobro. Tolika je bila moć Titove riječi!
Kroz više od četvrt stoljeća kasnije mnogi su se dohvatili ponekog Titovom citata i pitali se „Što je on s time želio reći?“ ili se pozivali na neki drugi tvrdeći na osnovu njega da je Tito bio takva i takav. Naposljetku i Hrvoje Klasnić, u knjizi „Jugoslavija i svijet 1968“ nedvojbeno utvrđuje da je Tito u čuvenom govoru pobunjenim studentima tog uzavrelog leta rekao jedno, a istog dana govoreći na zatvorenom sastanku rukovodiocima koji su se trudili normalizirati situaciju nešto sasvim drugo. Usput primjećuje da to nije bio presedan: isto tako je Tito na poznatom govoru na splitskoj rivi 1962. rekao jedno, a na prethodnom sastanku s državnim, gradskim i partijskim rukovodiocima nešto poprilično drugačije. Klasnić to smatra manipulacijom, netko drugi bi to mogao očitati kao dvoličnost, netko treći na neki treći način.
Međutim, svatko od nas tako govori svakodnevno. Jedno govorimo roditeljima, drugo djeci, jedno ženi, drugo ljubavnici, nešto treće prijateljima, četvrto kolegama, pri čemu nikome ne trebamo lagati. Rijetko koji citat se može u potpunosti shvatiti bez konteksta kada, gdje i kome je rečen. Glavnina onog što govorimo ima smisla samo u odnosu na ono što time želimo postići, a može se procijeniti prvenstveno prema onome što je time postignuto. Na nivou svakodnevnog života smatra se elementarnom pameću i osnovnim dobrim odgojem da se drugačije ponašamo na vjenčanju nego na sprovodu, a na razini politike spada u elementarnu strategiju djelovanja da se na jedan način razgovara s onima u koje se ima povjerenja naspram onih kojima se ne može vjerovati.
Recimo, kad promislimo o poznatoj Titovoj izjavi ''pa nećemo se držati zakona ko pijan plota'', ne smijemo se ni nje držati kao pijan plota da bi je razumjeli.
Post je objavljen 09.03.2012. u 10:46 sati.