Po riječima Gojka Marinkovića,prijašnjeg novinara tjednika"Danas",Tuđmanova teza o nacionalnoj pomirbi je čista laž.
Neću se više referirati na Marinkovića. Kako je ova tema, htjeli ne htjeli, i dalje aktualna, navodim dalje svoja razmišljanja o zbivanjima i ideološkim prijeporima, prvenstveno 1989.-1991.. Bio sam svjedok i sudionik, te sam i kasnije o tome razmišljao i nastojao nepristrasno razumjeti ono, što je sad povijest.
S jedne strane, postojala je pragmatična potreba "pomirbe", da se ne produbljuju raskoli u hrvatskom narodu, s obzirom da je sa srpske strane, nakon "čišćenja" svih Miloševićevih protivnika u "antibirokratskoj revoluciji" prijetio ujedinjeni, izrazito agresivni velikosrpski pokret. Tu su potrebu u prvim mjesecima 1990. prihvatili i vrhovi SKH, kao i HDZ-a i stranaka koje su ušle u koaliciju, koja je "narodni sporazum" stavila i u ime.
Komunisti su proveli fer izbore i mirno predali vlast izbornom pobjedniku. Nova vladajuća stranka preuzima je sve poluge vlasti, dovodi svoje kadrove (ili stare, koji su hitro promijenili stranu), ali uglavnom nije provodila politički revanšizam (neku "lustraciju" u širem smislu). S obzirom na navedenu prijetnju iz Srbije, na čiju se stranu svrstao i vrh JNA, to ne bi bilo pametno. Osim toga, većina kadrova koji su tada bili na vodećim funkcijama bili su mlađi, kao Račan, stupili u politiku doduše nakon čišćenja 1972, ali osobno nisu za progon proljećara bili krivi, ili su bili suzdržani u politici, bavili se ekonomijom kao Ante Marković, i moglo se očekivati da će prihvatiti novu situaciju i biti lojalni. Mnogi stariji su se povukli u mirovinu, drugi su izgradili nove karijere van politike (npr. Drago Dimitrović, jedan od najzaslužnijih za mirnu demokratsku tranziciju). Čak i da nije bilo te vanjske prijetnje, s obzirom na okolnosti, politički progoni ne bi bili dobra politika - naprosto bi se gubilo vrijeme. Bilo je naravno onih koji su zbog toga bili frustrirani.
Posebno pitanje, koje se do danas često spominje, su obavještajne službe, njihovi profesionalci i suradnici. Njima je ponuđeno: pređite na našu stranu, trebamo vašu stručnu pomoć u borbi protiv vaših bivših kolega. Mnogi od njih to su i napravili (čuveni Josip Perković, ali i drugi, čija imena ne znamo). Takva je bila situacija. Nije pravedno, moralnost je upitna, ali bilo je korisno. Bez obzira što im se zamjeralo iz prošlosti, i bez obzira na političke probleme koji su kasnije nastali s obavještajnim službama, cijelo "obavještajno podzemlje", generalno, oni su ostali lojalni novim vlastima i novoj državi. Progoniti ih naknadno ("lustracija" u užem smislu, koju se često zagovara) ne bi bilo pravedno; iznimka može biti konkretan slučaj kao ubojstvo Stjepana Đurekovića - naime, tu su bili prekršeni i njemački, i tadašnji jugoslavenski zakoni. Uostalom, danas su velikom većinom već neaktivni. Takve se stvari događaju pri smijeni režima, npr. 1941.. je većina Hrvata koji su bili jugoslavenski žandari prešli u službu nove vlasti kao "oružništvo".
Nevolja je, da HDZ svojom ekonomskom politikom ubrzano generira nove podjele, a kasnije i upornim inzistiranjem da jedino HDZ ima zasluge za osamostaljenje i raznu pobjedu. Nemali dio "kadrova" iz 80-ih pretrčao je novim pobjednicima i dobro se snašao, ali ne vidim da je to samo po sebi problem. To je ipak normalno, imali smo i ranije ograničenu tržišnu privredu, menadžere, stručnjake idr. koji su obavljali stvarne poslove.
Konačno, u ratu, uistinu je postignut visok stupanj jedinstva, bez obzira u kojoj vojsci bili očevi i djedovi. Postojala je valjana osnova, da se stare podjele ako ne posve prevladaju, onda ipak potisnu i da se generira novi osjećaj jedinstva, unutar kojeg će podjele prema svjetonazorskim i političkim preferencijama biti normalna, "civilna" stvar, uz toleranciju i uvažavanje demokratskih načela. Umjesto toga, podjele se stalno iznova generiraju.
Osim dubokih socijalnih pdojela koje je generirala koncepcija koju je HDZ provodio, treba se vratiti na Tuđmanovu retoriku "pomirbe", na "sintezu" koju je on nudio kao ideološki konglomerat nasljeđa pravaštva, HSS-a i onog dijela komunista, koji je bio za Hrvatsku. Pratio sam to i razmišljao, imam svoje zapise iz 1990., prije nego što postaje jasno da nas čeka rat.
Istakao bih ovdje dva problema s tom koncepcijom. Prvo, komunizam se vrednovao jedino po tome, je li bio za hrvatsku državu; a to nije ono, što je za komunizam kao pokret bitni cilj i pokretačka energija; u nacionalnom su pitanju lavirali, bili pragmatični, nisu imali ništa protiv postojanja raznih nacija (inter-nacionalizam nije anti-nacionalizam), ali nisu im ni bitne. Ono što je pokretalo ljude generacija između Tita i Tuđmana da postanu komunisti, bila je žudnja za socijalnom pravdom. Povijesno, upravo na tome je komunizam skrahirao.
Taj je motiv naprosto odbačen, proklamirano je kao normalno i domoljubno da postoje velike razlike u bogatstvu, da postoji bogata elita, koja vuče prosti puk za sobom. Sjećam se npr. jednog teksta, u kojem se argumentiralo da je upravo Franjo Tahi, a ne Matija Gubec, pravi primjer za ugled iz povijesti. Više sam puta, usred rata, čuo mudra objašnjenja kako je sad kapitalizam, jedini stvarno produktivni sloj društva su poduzetnici, radnici su "stoka sitnoga suba", pasivna masa koja ovisi o dobrim poslodavcima, nema pravo ništa zahtijevati preko onoga, što im ovi dragovoljno daju (retorika snažno prisutna i danas, umjesto one demokratskoga kapitalizma o savezništvu rada i kapitala). U ime navodne ekonomske efikasnosti kroz privatizaciju, ekonomska je pravda sasvim zanemarena. Ustaše su 1930-ih godina bili motivirani žudnjom za nezavisnom hrvatskom državom, komunisti za socijalnom pravdom. Motiv prvih u potpunosti je prihvaćen, čak divniziran, a motiv drugih negiran. Tu nije bilo ideološke pomirbe. Od svih ljevičara (i onih kao ja, koji nikad nisu ni bili članovi SK) tražila se kapitulacija u tom osnovnom pitanju.
Drugi je problem da se promovirala "pomirba" između neprijatelja iz 2. svjetskog rata. A tada su se sukobile dvije grupe ekstremista, slične u svojim metodama. Jedni su se borili za samostalnu hrvatsku državu, drugi za socijalizam, ali zajedničko im je bilo da su i jedni i drugi bili spremni na masovno nasilje, državni teror i despociju, da osvoje i osiguraju vlast. I jedni i drugi sličnim su riječima osuđivali zapadnu (liberalnu, parlamentarnu, "građansku", "formalnu") demokraciju. I jedni i drugi smatrali su da je dobar način vladanja državom da njihov pokret preuzme svu vlasti i potpuno kontrolira sav politički, društveni i ekonomski život - ono što je nazvano totalitarizam (pojam koji su talijanski fašisti sami za sebe koristili).
Ako se samo oni pomire - kod velike većine umjerenih to može izazvati nelagodu. I zaista su tendencije preziranja "formalne" demokracije i zaštite ljudskih prava bile snažno prisutne 1990-ih (naravno i kasnije, a i danas je prisutna slična retorika). Politički protivnici stalno su prokazivani kao neprijatelji, "vragovi raznih boja", "prodane duše", tipični govor totalitarne ideologije. Kad su građani Zagreba znatnom većinom smijenili HDZ, Tuđman je javno rekao da neće dozvoliti "oporbenu situaciju" (tj. da oporba postane vlast) i dvije godine je Zagrebom upravljala nametnuta, od Tuđmana imenovana gradonačelnica. Tijekom 1999. bilo je jasno da će HDZ izgubiti izbore i bili smo nervozni, sumnjajući da bi Tuđman mogao slično postupiti ("ki bi da bi"). Na sreću, te se tendencije nisu potpuno razvile, vlast je predana mirno.
S jedne strane dakle: pragmatična politika "pomirbe", koja je uza sve nelagode i zamjerke imala snažno opravdanje i pokazala se uspješnom. S druge - "pomirba" se ideološki zasnivala na tuđmanovskoj "sintezi" koja se međutim oslanjala na ideologije iz doba Tuđmanove mladosti i značila opasnu redukciju u području ideja o socijalnoj pravdi, ljudskim pravima i pluralističkoj demokraciji ("poliarhiji"). Tu smo zaglibili u ideološku močvaru, i danas još trpimo ozbiljne posljedice.
Post je objavljen 09.03.2012. u 10:30 sati.