Užitak se vraća u ritmu plime,
kao da nevidljivi Mjesec
podiže površinu tvog tijela.
Preplavljuješ njenu obalu,
prodireš u mračne, gipke spilje
potapaš joj utabane staze i
tragove po kojima dolazi k sebi.
Tuga se ponavlja kao oseka,
kao neprimljivo zatišje prožetosti.
Ne prihvaćaš taj umetak lažnog mira,
potičeš smanjivanje raspona,
razdireš se u potrazi za dodirom
dvaju krajnosti luka onoga što jest,
i priznaješ joj da je ona sam ritam.
Post je objavljen 08.03.2012. u 12:00 sati.