Nešto za što se ne može reći da je svatko proživio je veza s osobom druge religije. Svakako je puno teža od veze s osobom druge nacionalnosti, jer je nacionalnost, za razliku od vjere, samo početan i privremen utjecaj na nečija moralna načela. Religija, barem imalo ozbiljna religija, definira puno veći spektar običaja, iščekivanja, komunikacije, rješavanja problema i etc.
A tu smo tek na području veza - kada se upletu u to brakovi i djeca, a najviše pitanje po kojoj će vjeri biti odgajana, onda dolazi do pravih problema. Bio bi vrlo radoznao čuti primjere uspjelih i neuspjelih veza/brakova iz ovog područja, kako ne bi ostali mitski "bijeli slon" ovog područja.
Čak i ako se postigne dogovor u vezi religije za djecu, kao recimo da će biti odgajani po obje tradicije, kako uopće to funkcionira? Koliko god mi se na papiru sviđali takvi pristupi, izuzev "ultra-pomirljivih" ezoterija poput Baha'i-a, mnoge religije prilično agresivno proklamiraju da je jedino njihov put ispravan.
(Na sreću?), ja nisam religiozan i za mene se stvar svodi na praktične aspekte. Budući da većinu vremena provodim u Hrvatskoj, gdje je (makar nominalno) 85% stanovništva rimokatoličke vjere, a u susjedstvu se nalazi većinski muslimansko stanovništvo, moj praktični aspekt znači da će neke žene s kojima budem imati rezervacije o predbračnom seksu, ergo čuvat će se za vjenčanje. Moje strpljenje i sposobnost da s nekom ženom čekam do vjenčanja - ako ona to želi i ako je zbog svojih kvaliteta (koje mogu ali i ne moraju ići pod ruku s religioznom pozadinom) vrijedna toga - konstantno opadaju već godinama, ruku pod ruku sa svim mojim pozitivnim mislima o braku i obitelji.
Sva sreća da da tih koje se stvarno drže moralnih odredbi svoje religije ima toliko malo da nisam često u iskušenju.
Post je objavljen 06.03.2012. u 18:47 sati.