Marketing
GMAZ OBIČNI
Sjeo sam na špicu, naručio pivo i gledao defile osrednjih Hrvata, kadli se s neba spusti Isus Krist i reče – Vrijeme je da me zamijeniš na križu!
Nije to bio Isus, znao sam, jer pravi se Isus nikada ne bi maskirao u Isusa, već u staru babu. Bio je to došljak iz svemira, gmaz obični i želio je da padnem na foru.
- Znam ja takve još iz Međugorja – rekoh – i ti trikovi kod mene ne pale, gmaze!
Razotkriven, gmaz preuze svoje frapantno gmazovsko obličje.
- Pametan si ti momak – zaključi i raspline se.
Potom je došao Jerry, Jerry brije da je Krleža. Neprestano šeće okolicom Zagreba.
- Jučer sam otkrio šumu vitkih breza – reče ushićeno – i jednu zanimljivu gostionicu. Dođi pokazat ću ti. Ali moraš se maskirati, u Andrića.
***
Ušli smo u gostionu «Holding Kod Djeda»
Bila je uređena je u božićnom stilu.
- Ho-ho-ho – srdačno nas pozdravi gazda razmaknuvši srednjak i prstenjak poput prvog časnika, dr. Spocka.
- Ho-ho-ho – pozdraviše nas i mali zeleni na isti način.
- Što će te, kod nas je uvijek Božić – reče gazda.
- Doktor Rožić oštri nožić mom je kurcu zadnji Božić – rekoh.
To izazva smijeh u sali.
- Jedan ugledan pisac se ne ponaša na takav način – šapne Krleža i cimne me laktom u rebra.
- Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati - progunđah ošinuvši debelog pisca ubitačnim pogledom.
- Oh, to ste vi gospodine Andrić, ispričavam se, nisam vas odmah prepoznao – skrušeno prizna gazda.
- Sve u redu – rekoh.
- Znate, ja čitam samo zaslužne umove, nobelovce, sve sam pročitao, i Czesława, i Fauknera, i Elfridu, i Bellowa, i Brodskog, i Pamuka, i Šingjiana, i Guntera, i Marqueza, i Becketta, i Solženjicina, i Nerudu, i Pasternaka, i Camusa, i Hemingwaya, i Naguziba, i Hessea, i O'Neilla, i Steinbecka... čak i onog iz južne Afrike, kako se zvao... J.M. Coetzee, da, al' vi ste extra. Ono nabijanje na kolac, auuuuu... Gospodine Andrić, jeste li vi peder?
- Danas ne, al' sutra da...
To ponovo izazva smijeh.
- Nisam ni slutio da te volim... ovaj... da ste toliko vrckavi. Zazvonit će telefon... Što želite popiti gospodo?
- Chablis – rekoh ja.
Krleža je toptao prstima po stolu, razmišljajući.
- Becherovku!
Gazda stavi dvije boce pred nas.
- Kuća časti.
Pijuckali smo dugo, potom smo okrenuli još jednu rundu. Kuhao sam se u Andrićevom obličju ali nisam želio riskirati premlaćivanje bijesne rulje skidajući masku.
Oko ponoći gazda se preobuče u barsku plesačicu i zaplesa na štangi.
Mali zeleni zasviraše nešto od Tammy Wynette...
Veselo provincijsko društvo poče vaditi kurce, pušiti si i lizati guzice.
Moj govor postajao je zbrkaniji, misli usporenije. Pričao sam Krleži o ništavljenju svih vrijednosti, o gubitku sadržaja, a onda sam se dohvatio i bloga.
- ...tako izbanalizirati blog... učiniti ga nepreglednim...opteretiti ga reklamama... na naslovnici permanentno objavljivati idiotske stvari...... fotke ukvadratizirati.... uškopiti i posljednju kritičku misao... zgaditi izvore... obeshrabriti... omalovažiti... transferirati... eutanizirati... u pitanju su obavještajna posla, jebi me ako nisu – rekoh Krleži, ali on je već bio pod stolom, ukočen u vremenu, mrtav-pijan.
- Ako sam i paranoičan to ne znači da me ne slijede - parafrazirah jednog drugog nobelovca pa se pridružih Krleži na emajliranim pločicama s uzorkom svastike.
Post je objavljen 06.03.2012. u 18:35 sati.