Uvijek me vuče rodni grad, vuku me uspomene iz djetinjstva, mirisi mojeg kraja. I uvijek se rado vraćam i ne samo radi kamena i žala, kako je otpjevano u raznim pjesmama, već radi svega; radi ljudi, običaja, jer zavičaj je sve to i mnogo više.
Moja prva ishodišna točka po dolasku doma je, "Cimitar" – groblje. To je početak paškog iskona.
Memento mori! Sjeti se smrti! Ovo su riječi latinske poslovice koja nam govori da je " život kratak, a smrt stalna", da ne zaboravimo na tu istinu i na sve što radimo, mislimo i planiramo, a da se onih kojih više nema, sjetimo po dobru i svemu onome što su radili i pustili nam kao trajan znamen. Svako mjesto koje drži do sebe, nastoji da groblje bude dostojno mjesto za počivalište onih koji su se za života mučili, a sada su u vječnom miru.
Tamo su svi moji. Veći dio moje obitelji već zauzima svoje mjesto na tom komadiću paške zemlje. Od tuda kreću sva moja sjećanja i sve ono što me veže za moj grad i moje djetinjstvo.
Duško Paro je u svojoj pjesmi: "Vraćam Ti se Pagu Grade", zapisao:
-tamo pored svetog Križa,
-jednom ćemo i mi proći,
-kroz veseje, i kroz tugu,
-i naš život mora proći.
Međutim i to je povijest, koja se više neće ponoviti. Nova mrtvačnica na cimitar izmjenila je i taj običaj.
Obilazeći svoje pokojne desi mi se i ovo:
-Dobar dan!
-Dobar dan, odgovaram.
-Vi poznivate ovi judi, ca su ovde zakopani?!
-Kako ne, preko ljeta smo kod njih kupovali odličan med i vino.
-Je, je, istina je. Teta Marica je imala odlično vino i med.
-Vo van je sad grob Marice Madonke, cula san da je brižna u bolnicu, inače ona van održava ove grobe, vo preko puta su joj otac i mater.
-Teta, ja san sin Marice Madonke, Branimir.
-Ajme, Branimir moj, nanka Te nisan poznala. Vidiš sinu moj kako se dogodi, mi stariji zaboravjamo pomalo. Ti ne dolaziš tako cesto u Pag, pa si mi pasa preko glave.
Tako Ti se u rodnom Gradu može desit da si zaboravljen još za života, a kuda za smrti. Zato ja svoju obvezu neću nikada zaboraviti, niti svoj Grad.
Post je objavljen 06.03.2012. u 10:59 sati.