(nastavak prethodnog posta)
6. Važnost matematike i prirodnih nauka. Ranija duhovnost uglavnom nije mnogo pridavala značaja jeziku prirodnih nauka i matematike, jer se smatralo da religija nema baš mnogo veze sa njima. Međutim, novo naučno sagledavanje i razumijevanje živih sistema upravo daje akcent na ova područja, i to ne kao međusobno razdvojena, već kao interpenetrirajuća, međuprožimajuća i međusobno premrežena u jedan jedinstveni, univerzalni, sveobuhvatni - holistički sistem. Jezik matematike u duhovnosti zastupljen je od davnih dana, od Pitagore i tek u novije doba doživljava svoju renesansu. Za pitagorejce je, da se podsjetimo, realnost na svojem najdubljem nivou matematička. Baš kao i suvremeni holistički naučnici, tako su i oni smatrali kreaciju prirode jedinstvenim i sveobuhvatinim totalitetom, jednom cjelinom u kojoj su sve stvari isprepletene i međusobno povezane. Isto tako u prirodnim naukama, došlo se u novije vrijeme do spoznaje da se ponašanje živog organizma kao integrirane cjeline ne može razumjeti (samo) na osnovu proučavanja dijelova. To je i bit novog obrasca u nauci – da je cjelina ipak nešto više od prostog zbroja njenih dijelova. To 'nešto' bilo bi postojanje formi na suptilnijim nivoima, a koje onda djeluju na fizičke entitete. Drugim riječima, došlo se ponovo do nekakve 'duše'. Na kraju, i eksperimentima se potvrdilo da priroda može, ono što mašina nikad ne bi mogla – ponovno stvoriti cjelinu iz njezinih dijelova (tu mislim na eksperiment H. Driescha , kojim je dokazao da se jaja morskog ježa razviju u cjelovit organizam, usprkos činjenici što je u ranom embrionalnom razvoju bilo uništeno pola stanica; jedna od dvije, dvije od četiri itd.). Kada imamo na umu da inteligencija prožima ne samo stanice, već i atome i subatomske čestice, nameće se onda i pitanje, gdje počinje, a gdje završava 'život', i da li ga je moguće precizno definirati. Koncept mreže u prirodi, kao mreže života, nudi nam jedan novi pogled na ono što se u biologiji nazivalo hijerarhijama – žive sisteme koji se nalaze unutar drugih živih sistema, cjeline, koje istovremeno predstavljaju dijelove neke već cjeline.
7. Važnost područja poput parapsihologije i astrologije. Pojedini fizičari, došli su prije nekoliko decenija do zaključka da je kozmos povezan na mnogo suptilnije načine. Capra je u «Tao-u fizike» sugerirao mogućnost da bi se fizika mogla povezati sa jungovskom psihologijom i parapsihologijom. Ono što spaja kvantnu fiziku i parapsihologiju, ESP fenomene jest da i jedna i druga govore o vjerojatnostima. Kako kaže Capra, «kad idemo ka manjim dimenzijama, uticaj nelokalnih veza postoje sve jači, i izvjesnosti se povlače pred vjerojatnostima...» Dakle, budući događaji postoje kao mogućnosti, na suptilnijim planovima, a mogu se desiti, sa većom ili manjom vjerovatnoćom. Fizičari Puthoff i Targ su izvršili mnogobrojna testiranja parapsiholoških fenomena u skladu sa teorijama moderne fizike. Isto tvrdi i astrologija – događaj će se desiti sa većom ili manjom vjerojatnoćom u odnosu na natalne aspekte, te tranzitne aspekte i progresije. Astrologija nije nekakva 'pomoćna nauka', već je ono što je bila u samom početku – temeljna i holistička nauka, koja supsumira sve ostale – astralne energije su suptilne, i one su u pozadini svih drugih koje znamo – u fizici, kemiji, biologiji, psihologiji... Ona nije egzaktna samo za nas, iz razloga što mi ne možemo dokučiti sve finese djelovanja energija na suptilnim planovima – isto kao i kod subatomskih događaja kvantne fizike.
8. Važnost mistične filozofije. Ova grana filozofije je bila prilično zapostavljena tokom nekoliko zadnjih stoljeća, iz istih razloga kao i astrologija. A u njoj su zapravo sadržane najveće mudrosti filozofije. Ukratko, ono najbitnije bi se odnosilo na Platonovo učenje (iz «Zakona») koje govori da je duša [univerzuma] ta koja upravlja nebom i zemljom, te cijelim univerzumom. On također veli da je svaka planeta i zvijezda produševljena, odnosno da posjeduje vlastitu individualnu dušu. Platon ove duše naziva bogovima, koji u sebi sadrže savršenosti i uzrok su svim živim bićima («Sve su stvari pune bogova»). Potom, tu je Aristotelovo učenje o nebeskoj i sublunarnoj sferi. Iz nebeske sfere emanira kvintesencija [koju možemo poistovjetiti sa modernim pojmom etera], te se potom pretvara u 4 elementa, od kojih je sačinjena Zemlja. Srednjevjekovni islamski neoplatonisti će kasnije nadograditi ovu teoriju, postavljajući deset nebeskih sfera iznad: sedam planetarnih, osmu fiksnih zvijezda, te prvog i drugog uma. Ovo bi dakle bila suština (neo)platonskog učenja. Ova shema nije zastarjela, jer govori o samoj suštini emanacije (proizlaženja) formativnih energija koje tvore entitete u univerzumu, od viših, ka nižim sferama.
9. Važnost teozofskih učenja. Ovaj se princip logički nadovezuje na prethodni. To se može vidjeti iz riječi H.P. Blavatske, koja je živjela u 19. stoljeću: «Astralni vladari sfera ili planete kreiraju duše iz njihove vlastite supstance. Planete su naši nebeski roditelji, ujedno i bogovi. Planete nisu tek obične kugle, koje svjetlucaju u kozmosu, već područja koja obitavaju [duhovna] bića o kojima profani ne znaju ništa. Nema ničeg profanog u univerzumu – cjelokupna je priroda sveta.» Najvažnije učenje teozofa, po meni, je ono, o slojevitoj i međusobno prožetoj građi prirode. U prirodi, dakle postoje različiti planovi, nivoi, od kojih svaki posjeduje vlastitu materiju, specifičnog stupnja gustoće, a koja međuprožima materiju nižeg nivoa. Radi se dakle, o fizičkom, eterskom, astralnom i mentalnom planu, od kojih svaki posjeduje opet sub-planove. Pored učenja o 4 plana, ono što smatram najvrednijim u učenjima teozofa je ono o čakrama, te o karmi i reinkarnaciji.
10. Postojale su drevne civilizacije (Atlantida, Lemurija), koje su nam ostavile drevne građevine (piramide i dr.), čiju pravu bit još nismo u potpunosti proučili i razumjeli. Ima modernih istraživača koji smatraju da su piramide i sfinga u Egiptu bili sagrađeni prije više od 10 hiljada godina, te da izvorno nisu bile grobnice faraona, već građevine za proizvodnju, transformiranje te prenošenje energije. O ovim teorijama postoji već obimna literatura, koja baca novo svjetlo na pred-sumerske kulture i njihov razvijeni stepen duhovnosti i tehnologije. Proučavanjem ovih kultura te usvajanjem njihovih znanja mogli bismo unaprijediti i našu vlastitu kulturu.
Post je objavljen 05.03.2012. u 22:42 sati.