Marketing
Bolje ćelava glava nego… guma?
Bolje ćelava glava nego… guma?
Rođen sam čupav.
Slatko busenasto bucmasto sisožderno stvorenjce već je na prvim svojim slikama imalo guste smeđe čuperke navrh skalpa.
Tad su mi se valjda i obrve spojile u siluetu galeba, ali to je već druga priča…
Kao dijete, mrzio sam sušenje kose.
Pranje ajde, kako-tako, šampon, peče, oči, buaaaa, ali kad bi me mama posjela na štokrl, naslonila se na veš mašinu i dala si puno truda napraviti mi golemom fenčugom bibericu, i to petnaest godina prije nego li se taj gnjoj okotio – e to je bilo naporno.
O kako sam mlitavo gnjecav bio u školi s fen frizuricom, pravi mamin mili štreberko, sam bih sebe tukao da danas naletim na takvu pojavu…
U JNA sam se svaka dva tjedna na silu gulio, ali mi je i puno kose poginulo pod napornim šljemom na terenima od Krivolaka do Uroševca.
Kad je konačno sve završilo, našao sam se u Zagrebu s uskoro najboljim frendom, Gagrom, koji mi je pod nosom ponosno mahnuo svojom popriličnom fudbalerkom - “Buraz, otkrio sam Metallicu i Maidene, puštam čupu.
Snimio sam ti sve na kazete, oš’ sa mnom?” Pa sam, eto, postao roker usmjeren na hard rock, nikad skroz na metal, i općenito – počeo puštat kosu. Molim onoga tko ima sliku mene s međufaznom Ramonesicom da je uništi, hvala.
Do tridesete je Riba bio poznat po svojoj čupi. Svugdje smo išli skupa.
Naivno sam mislio da je ona vodeći uzrok mom lakom barenju inih ljepotica, a tek kasnije shvatio da je to ipak zbog plivačkih ramena, clia i smisla za autoironiju.
A tretirao sam je poput drolje.
Vezivao beskrajno u rep, zubima grickao vrhove, češljao za blagdane…
Pred sam kraj čupave faze sam je čak i nakon što bi se zamastila (već nakon 24 sata, kuja), umjesto da je operem – posipao baby puderom i nakuštrao.
Bila je ravna, smećkasta, tanka i nejaka.
I jako je brzo ispadala.
Ispadala je poput Dinama iz Europe, poput sise Janet Jackson, imbecilizama iz ustiju hrvatskih gradonačelnika.
Ispadala je šapom i kakom, i uskoro sam imao tek tužan slamasti tanušni repić i dva gigantska Miki Maus zaliska.
Tikva mi je iz ptičje perspektive bila k’o Istra, i bilo mi je jasno da se moram ošišati…
Ali kako?
Pogledao sam se u ogledalo. Bila je dvije tisućita, vrijeme za milenijumske odluke.
Od sve kose napravio sam bijednu kečku debljine bručke Chucka Norrisa, uzeo velike škare, zažmirio i sjecnuo.
Škare su bile tupe pa sam se klao pet minuta i na koncu tužan pogledao u jadan dlakavi batrljak te ga spremio u ladicu.
...
Zadnje sam desetljeće održavao naglavnu mahovinu brijanjem svakog drugog ponedjeljka. A onda je uslijedio novi val kosopusta. Opet sam stajao ćelaviji i nikad jadniji pred ogledalom, dok me istodobno s nižeg zaletišta u oči pederski gledala šumetina s prsiju. “Tu vas ima ko u mladeži hadezea, gamadi šugava, ne bi se malo popele…”
Hoduljio sam prema poslu tješeći se da je i Rooney ćelav i ružan, i da će, i kad si presadi kosicu - i dalje biti ružan. Iako bi za te pare i ja nekad htio bit ružan. Pred poslom sretnem starog frenda iz dana pjevanja, i kako to obično biva, on kao da mi pročita misli - “Isuse, kako si oćelavio, daj probaj s kurom Bioxsinea, pa da spasiš barem ove reliquio reliquiorum…”
I tako sam sad na besplatnom tretmanu.
Ampuličim se svaku drugu večer, nada jest kurva ali umire zadnja.
I tko god vam kaže da se muško kad tad pomiri s ćelavošću – uglavnom laže.
Ili sam ja nešto posebno.
Moš mislit.
Držite mi fige, rezultati su za dva mjeseca - možda vam se s ovih stranica nasmiješi SlashFish…
Ajmo čupaaaa!!!
Kompletan tekst na Webcafeu - na ovom linku!
http://webcafe.net.hr/bizzar/kolumna/ribafish/page/2012/03/02/0514006.html
http://webcafe.net.hr/bizzar/kolumna/ribafish/page/2012/03/02/0514006.html
Post je objavljen 05.03.2012. u 06:45 sati.