Ova bol se ne može opisati riječima. Još jedna ovakva noć, sa suzama. Često se družimo u zadnje vrijeme. Suze, bol i ja i prazan stan. Zapravo, nije prazan ali meni je. Ničeg nema, samo ja i tišina. Voljela bih vratiti vrijeme.
Želim ga osjetiti pored sebe, njegovu toplinu, njegovu ljubav...a to nikada više neću moći. Hoću li ga vidjeti više. Ikada? Želim. Ali, ne smijem. Ako je on odabrao da me ne želi, onda ne želim ni ja. A želim, jako to želim ...
Najradnije bih sada htjela da nemam srca, da nemam osjećaja. To bi mi jedino moglo pomoći – i ništa više. Ja samu sebe tjeram dalje, a na svakom koraku zastajem. Kako je teško kad nekom ne možeš reći koliko ga voliš, koliko stvarno voliš. A još je teže kad ''taj'' to čuje, ali ne reagira, ne shvaća ...odbacuje to na neki način ... ne znam. Ne znam ništa. Ne vidim ništa. Ne čujem ništa. Ne želim ništa. Ništa ništa ništa ništa. Samo njega ...
Post je objavljen 05.03.2012. u 00:30 sati.