Marketing
Pokloni, servis malih kućanskih aparata itd...
Od kada smo se vratili u našu kućicu slobodicu dio naših prijatelja je veselo došao u goste, dio se dao nagovoriti, a dio se nikada (ili samo u cipelama do vrata - da ne moraju nositi poklon 
svratio), anyway, tu i tamo se događaju fešte i feštice....
Ne bih ja sad o tome kako se ljudi dive našem čudu od zgarišta do novog krova, nego više o njihovim poklonima...
Osim travulja raznih vrsta (još ništa nije krepalo što ipak dokazuje da imam "zelene" ruke ili da su oni kupili nešto luudo otporno), do poklona što smo se dogovorili (fala braco što fiino spavam na lijepom ugodnom anti - all that shit 
madracu, a prijateljima na izrađenom krevetu od punog drva - ako trebate majstora koji se igra sa punim drvom - zovite, baš imam jednog predobrog i prejeftinog! 
) do sranja sve na kvadrat.
U jednom takvom posjetu kolega s posla moj se direktor zaigrao i kupio pekač kruha Telefunken. Poznavajući ga ne mogu reći da se napalio na cijenu (prejeftinu), već više na firmu koja je u međuvremenu propala i famozni pekači se izrađuju u nekoj turskoj tvornici. No, da se sad ne upustim u ponovnu priču o (ne)uspješnom pečenju kruha, ispričati ću vam što se na kraju s njim desilo.
Naime, nakon trećeg bezuspješnog pečenja čudo od pekača je krepalo. Doduše, nešto je u dubini duše dotičnog stroja ružilo, ali se nije ništa okretalo kako bi to već trebalo...
Onda sam ja dotičnu stvar (vrijednosti oko 50-ak eura - e jesu se pretrgli od kupovanja 
) odnijela u dućan gdje je i kupljena. Nakon što je diša dobrih tri dana tražio račun jer bez njega sam se mogla slikati.
Onda je teta u tom Hiper marketu jedne selendre 30-ak km udaljene od Metropole objasnila da ja sama i osobno ili obrnuto moram odnijeti dotični stroj u servis jer je prošlo prvih pet dana od kupovine. Ja sam ju uvjeravala da ja bez tog stroja mogu živjeti i nek se ona potrudi - jelte ipak radi u mega - maxi - hiper dućanu i sigurno imaju organiziranu otpremu istih pokvarenih mašina do pripadajućih servisa. Jok.
Onda sam ja - zahvaljujući GPS-u na službenom mobitelu (kojeg sam uspjela uključiti, bravo Rudarka 
) pronašla dotični servis koji se nalazi kao mala špelunka u jednom trešnjevačkom dvorištu, doduše teta unutra je bila jaako ljubazna. Fala teta što ste mi objasnili da službeni kombi dotične vele-trgovine donosi pokvarenu robu k njima u servis. Toliko o gorenavedenim izjavama šefice dućana.
Tamo su mi lijepo objasnili da strojevi do 150 kn (uključujući vage i vagice i sva ostala elektro-sranja što vam krepaju, a vi ste lijeni aktivirati svoju garanciju!) automatski dobivaju od njih izjavu servisera da se ne isplati popravak i onda je procedura da s pokvarenim strojem i dotičnom čituljom idete (opet) u onaj vaš početni dućan gdje ste dotično kinesko-tursko govno kupili i tražite novi proizvod. No, kako je moje govno bilo skuplje ostalo je u servisu.
Onda su me nakon dobrih tri tjedna zvali - već sam pokušavala pronaći svoj papirić veličine kino karte da se vratim u servis i bunim na sporost sustava te izjavili da mogu doći po svoj pokvareni stroj, ali i dotičnu zlata vrijednu čitulju da mogu dobiti novi.
Nije mi palo na pamet uzeti istu stvar, doduše na zgražanje one iste gospođe u početnom dućanu, te sam odabrala puuno skuplji model, doplatila više od pola vrijednosti što su mi kolege pokonili - i sad je sve super. Em je kruh k'o bonbon, od prve, em svi sretni i zadovoljni.
Ali se i dalje pitam - da li da prestanem uvjeravati neke ljude da me posjete u novom domu jer tako i tako moje čašćenje je puuno skuplje od njihovih govna poklona.
Jebiga.
Što je istina, istina je... 
Post je objavljen 03.03.2012. u 16:11 sati.