Marketing
Vukovar 2007
Ako Vam se ne da čitati, ove, a i druge, slike možete pogledati ovdje.
Nakon velike vožnje do Međugorja (vidjeti putopis „Međugorje 2005“), Stjepan i ja smo se nastavili vozikati oko našeg mjesta stanovanja, sa povremenim daljnjim izletima. Jedan od dosta daljnjih je bila i ova vožnja do grada koji je u domovinskom ratu dobio status grada-heroja.
Jasno da se to nije moglo napraviti u jednom danu, čak i dva dana za vožnju do Vukovara i nazad u Požegu bi bilo malo. Neko kompromisno rješenje našli smo u suradnji s Hrvatskim željeznicama, a problem noćenja riješili smo kod Stjepanovog brata u Đakovu.
Prije prelaska na konkretni opis putovanja još jedna napomena. Ovo putovanje po konfiguraciji terena kojim smo prolazili, neće imati onu egzotičnost, zanimljivost i impresivnost kakva imaju putovanja po planinama, kanjonima, uz brze modro-zelene rijeke i jezera. Ovaj pu se radi o, uglavnom, ravnoj Slavoniji koja se ni u koljem slučaju ne može mjeriti sa navedenom egzotikom. Pa ipak, zbog onog što je Vukovar bio u za vrijeme rata, vrijedilo ga je obići i vidjeti što je sada.
Eto, samo kao upozorenje čitaocu da ga, čitajući ove redove i gledajući ove slike, očekuju različiti dojmovi nego u ostalim putopisima. (Opet, s druge strane, svaki putopis je original, sam za sebe – ma dosta šupljeg pretakanja, bolje da pređem na konkretno!)
PRVI DAN
Mapu prvog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Poranili smo jedne subote i prije sunca , tako da smo iza pola četiri ušli u vlak na Požeškom željezničkom kolodvoru. Malo sam se brinuo, da ne kažem sekirao, kako će željezničko osoblje prihvatiti bicikle. Kao plan „B“, ako klasični upad biciklom u vagon je upali, dan prije puta skinuo sam blatobrane, pa ako bude potrebito, skinem točkove i cijeli bicikl pretvorim u ručnu prtljagu, istina mal kabast(ij)u. To učinih nevoljko, jer meni osobno barem, bicikl mi bez blatobrana izgleda ružno ogoljen ili ogoljeno ružan.
Ali ta moja sekiracija, kao i ružno ogoljavanje (ili obrnuto) mog bicikla bijahu nepotrebni. Gužva u vlaku je potpuno izostala, a željezničkim autoritetima smo bili simpatični, pa su nam blagonaklono dopustili da se naši bicikli voze vlakom kao prava gospoda. Čak su nam, nakon polaska vlaka, otvorili specijalni odjeljak za prtljago gdje su naši bicikli dobili dodatni mir i tišinu, odvojeni i od nas,kao i od ostalih, naknadno prispjelih putnika.
Do Osijeka, našem željezničkom odredištu, imali smo preko tri sata truckanja ovim Trans Europa Express-om, pri čemu on glavninu vremena potroši savladavajući Krndiju između Pleternica i Našica.
Što zbog mraka, što zbog gluhe tišine (i nakon Pleternice, Stjepan i ja smo jedini u našem dijelu vlaka), a što od nedovoljne ispavanosti, nedovoljne i zbog prekinutog sna u gluho doba noći, kao i zbog predputne groznice, truckanje vlaka kroz noć učini mi očne kapke teške i olovne, te nakon par različitih pokušaja, nađoh neku pozu za spavanje. Iako bi se to razumnom pozom teško moglo nazvati, kao i samo spavanje. Truckalo mi je u glavi, i dok sam žmireći dozivao san, kao i za vrijeme njega. Čak sam i Stjepanu, u toj svojoj snivačkoj pozi, bio zanimljiv i interesantan, pa me je snimio svojim fotićem (na čemu mu zahvaljujem, jer mi je, eto, ostala zanimljiva uspomena).
U Našicama je već bilo svanulo, tako sam probuđen i (valjda!?)naspavan, sada ja uzeo svoj fotić, pa snimio situaciju na Našičkom kolodvoru. U načelu ništa posebno, no zbog izuzetne rijetkosti putovanja vlakom, sve mi je iz vlaka bilo ukrašeno posebnom zanimljivošću. Svaki put kad sam u vlaku, u meni se probudi onaj žar ovakvog načina putovanja poznat mi još od dječačkih dana.
Ako se ovi snimci Našičkog kolodvora malo pažljivije promatraju, uočiti će se nedostatak sjena. To znači da je vrijeme bilo oblačno i dosta tmurno, tmurnije nego što na snimcima izgleda. Iako su nam meteorolozi sinoć obećavali suho vrijeme, to su učinili sa onim „uglavnom“ ispred riječi „suho“. No zato su nam obećali obilnu naoblaku, uz pokoji zračak sunca. A tako je u ova dva dana i bilo. Od vrućine, dakle ništa, ali je zato moguća i neugodna hladnoća. A tek je početak osmog mjeseca.
Iz vlaka u Osijeku izašli smo nešto iza sedam sati, a prema tlu na kolodvoru izgledalo je da je kiša stala tek koju minutu ranije.
Kiše (više) nije bilo, ali je iza sebe ostavila neugodnu, vlažnu svježinu, pa mi je bilo (pro)hladno. Ovo subotnje rano jutro nepovoljna vremenska situacija smanjila je na minimum broj ljudi oko nas, pa mi je sve oko mene izgledalo neugodno, pomalo jezovito, da ne kažem, čak i apokaliptično. Kao da glavni neugodni, nepovoljni i strašni događaj tek prethodi, ovo do sada je tek uvod, neka vrst uvertire, pa su se svi već na vrijeme sakrili, zavukli u svoje brloge i skloništa, samo rijetki naivci, kao ova dvojica biciklista, o svemu tome nemaju pojma, pa sada zbunjeno, na ivici hladnoće, promatraju nedostatak živog, ali ne baš veselog svijeta oko sebe. Tomu osjećaju je dosta pomogla neispavanost i bunovnost koje su bitno pojačale osjećaj neugodne hladnoće.
Radi toga smo u pekarnici, na koju smo naišli odmah po izlasku sa kolodvora, konzumirali nešto jako i kalorično, a ostatak stavili u svoje korpe na biciklu. Dok sam doručkovao, obukao sam još i dodatnu jaknu, pa što zbog te jakne, a što zbog doručka, uspio sam se zgrijati i razbuditi. Tako ugrijanom i razbuđenom, i okolina mi je postala toplija, prijaznija i lepršavija pa sam s vjerom u svjetliju budućnost krenuo sa suputnikom na put.
Stari centar Osijeka nam nije bio uz put jer smo vozili prema istočnom izlazu iz grada. Želja nam je bila da što prije napustimo urbanu sredinu i promet u njoj. I stvarno, napustivši i zadnje kuće Osijeka, kao da smo napustili i promet. Uz iznimku pokojeg vozila koje prozuji pored nas, na cesti smo bili sami. Iako i dalje oblačno, postajalo je postupno sve svjetlije i svjetlije, a i u mojoj duši je bilo isto tako jer me je okretanje pedala dobrano ugrijalo i otjeralo zadnje zrnce neugodne hladnoće.
Za trenutak smo se zaustavili pored malog, skromnog prometnog znaka koji nas je informirao da prolazimo biciklističkom rutom Dunav. To me je nekako razgalilo, otjeralo iz duše neki, istina blagi, ali ipak prisutni osjećaj izoliranosti i napuštenosti, koji me je počeo obuzimati vozeći praznom cestom i monotonim zelenim okolišem.
Iako ovom cestom prolazim prvi put u životu već kod prvog sela nakon Osijeka, Nemetina, a zatim i pri selu iza, Sarvaša, iz sjećanja su mi izvučeni ratni izvještaji iz devedeset i prve, kada sam, kao i svi ostali, sa zebnjom i zabrinutošću slušao na radiju i televiziji ratne izvještaje sa ovog ratišta. Taj osjećaj da su mi imena sela, kroz koje vozim, duboko urezana u sjećanje pratit će me danas cijeli dan. Za neka od imena sela će mi se kao dodatak izvući iz memorije i neki izvještaji ratnih izvjestitelja za koje (izvještaje) nisam, evo, do ovog dana ni znao da sam ih zapamtio.
Bilo, ne ponovio se!
Prolaskom kroz Nemetin, a iza njega i kroz Sarvaš, uhvatila me je tiha jeza od prisjećanja događanja, priča, i općenito ratnog ugođaja tih dana, da sam pretrnuo kao pri buđenju nakon ružnog sna. Samo što to prisjećanje nije bio ružan san. Pokušao sam se utješiti da je to (daleko)iza mene, mada sam se iznenadio stupnjem svježine tih mojih sjećanja. Prosto su se otimala u svježini i neposrednosti, tako da mi je za trenutak izgledalo da je tek dan prošao od tog rata.
Da se ipak vratim u današnjicu, intenzivnije sam promatrao usnulu okolicu u kojoj baš iz inat nije bila ništa posebno atraktivno, pa sam mentalnu okupiranost pokušao zaposliti potragom prečice do Aljmaša.
Prema mojoj karti bila je neka vrst pravokutnog trokuta pri kojemu je glavna cesta išla katetama a ta moja prečica hipotenuzom. Dok sam pogledom tažio nekakvu cestu, cesticu, sokak, puteljak tek, na lijevoj strani koja bi trebala biti naša prečica, odjednom smo došli do raskrižja, na kojem se skrenuvši pod pravim kutom na lijevo, prema preporuci putokaza išlo za Aljmaš. Dakle, umjesto hipotenuze, došli smo do pravog, kuta tog mog trokuta, ili jednostavnije rečeno, promašili smo prečicu.
Ostalo mi je jedino da slegnem ramenima i skrenem u smjeru putokaza. Nakon skretanja cesta je išla ravno ali i uzbrdo. Nije sve u Slavoniji ravno, pa smo se sada penjali na Daljsku planinu. Tako se zapravo i zove iako joj je najviši vrh 190 (slovima:stodevedeset) metara. Sjetivši se silnih, pravih planina koje sam biciklom prešao, ovo mi je malo bilo šaljivo, no s druge strane razumijem i lokalce. Svako se diči onim što ima, ma koliko to bilo malo ili veliko.
Na vrhu nečega što bi mogao nazvati prijevojem bilo je križno raskrižje. Sa lijeve strane nam je dolazio neki uski seoski sokak (moja nesuđena hipotenuza), desno je bilo u smjeru Dalja (gdje ćemo kasnije nastaviti put), a ravno se išlo u Aljmaš. To nas je dodatno uvjeravala i tabla naziva mjesta.
Prvo sam se razvedrio kad sam shvatio da slijedi nizbrdica, a tren poslije mi se zacrnilo pred očima kad sam vidio da je nizbrdica, umjesto asfalta, popločana kamenim kockama. Točno ovako je izgledala moja ulica u djetinjstvu. Odavno su je asfaltirali, tako da ovakvo što nisam vidio već godinama. I sada baš na nizbrdici.
Umjesto gušta pri spustu imao sam terapiju izbijanja bubrežnih kamenaca i provjeru spoja zubnih plombi sa zubom. Tijelo mi je treperilo kao zastavica na povjetarcu, jedva sam držao upravljač i ručke kočnica. Nije bilo druge nego brzinu vožnje smanjiti na (skoro) puževu razinu. Pojavilo se pitanje smisla ovakve spore vožnje i dilema da li je bolje nastaviti pješice, iako je sramota (mislim, biciklom nizbrdo, pa pješice !?).
Dok sam tko dvojio da li voziti ili ići pješice, sa lijeve strane se ukazao put popločan finim ravnim pločama na kojima se moglo lijepo voziti da nije cik-cak uzbrdice. Uz put si bili postavljeni križevi a ispod njih nazivi postaja – dakle Križni put. Putnik –namjernik, ili, naročito za blagdana Velike Gospe, hodočasnik se ovim križnim putem penjao do vrha.
A na vrhu – ništa. Bar što se tiče vjerskog sadržaja. Nije mi jasno da li je to tako namjerno učinjeno ili je nedovršeno, pa na vrhu slijedi nešto što će biti kad sve bude gotovo.
Ali zato što se tiče ovozemaljskih, ili bar biciklističkih sadržaja, prekrasan pogled na Dunav i Aljmaš uz njega.
Gledajući ovako s visine i iz daleka, selo je starijeg datuma jer su skromne kuće bilo svakojako razbacane,a zelenila je bilo na pretek. Kao da su kuće vodile neki duel sa šumom, neizvjesnog ishoda jer je samom selu je bila neka mješavina drveća i kuća, a oko sela uglavnom šuma. I sve je to uz ogromnu rijeku koja tiho, bešumno teče, odavalo jaki osjećaj mira, spokoja, kao i izdvojenosti, izoliranosti od suvremene mahnite užurbanosti. Jedino je toj idili trenutno oblačno vrijeme davalo crtu sumornosti. Pretpostavljam da pogled odavde, sa ovog brda, izgleda ljepši kada je okupan suncem.
Gledajući s brda skoro da nisam mogao prepoznati crkvu, inače čuvenu crkvu Aljmaške gospe o kojoj se sredinom kolovoza priča naveliko, kao jednim od velikih Marijinih svetišta. Tek kad smo se spustili do mjesta i same crkve, zastao sam zbunjen promatrajući građevinu.
Već u ranije napisanim putopisima sam spomenuo da, osobno, nisam baš veliki ljubitelj moderne arhitekture sakralnih objekata. Ali ovo je bilo totalno zbunjujuće. Izgledala mi je, Bože mi oprosti, kao ljuta zmija koja je podigla svoj prednji dio tijela u obranu ili napad.
I unutrašnjost crkve je bila u skladu sa ultra-haj modernom vanjštinom. Veliku sliku, koja valjda predstavlja Uznesenje Marino, kao da su nacrtali polulegalni poklonici subkulture koji grafitima ukrašavaju zidove i pročelja megaurbanih sredina kao što je, na primjer, zid duž Branimirove ulice u Zagrebu.
Jednom riječju, nije mi se dopalo.
Valjalo nam se onom kaldrmom od kamenih kocaka vratiti uzbrdo, da bi na vrhu skrenuli lijevo na istok prema Erdutu. Cesta je išla brežuljkastom okolinom, blago gore-dolje. Sa lijeve strane, negdje dolje u daljini se ponekad nazirao Dunav i ravnica, beskonačna ravnica Vojvodine. Prolazili smo pored lijepih kuća sa lijepom okućnicom. Kuće i okućnice su bile novije i raskošnije nego one u Aljmašu. Vjerojatno su većine od ovih kuća bile svojevrsne vikendice (ili „vikendice“ obzirom po veličini i raskošnosti) dobro stojećih i bolje stojećih Osječana.
U Erdutu, poznatom po svojim vinogradima, pažnju nam je privukao stari, oronuli dvorac koji je pamtio i bolje dane. Po obnovljenoj ogradi zaključujem da ima nade da i dvorac dobije novo ruho, pa da zablista kao u svojim najboljim danima. Ima potencijala za to.
Iza Erduta cesta je skrenula prema jugu i koji kilometar izašla na magistralnu vezu Osijeka prema Vojvodini – ona magistrala kojom smo jutros i krenuli iz Osijeka. Valjalo nam je sada voziti dosadnom cestom prema zapadu. Dosadnom velim, jer nema naselja uz put, okoliš, kao i cesta, monoton. Neku živost sam očekivao od željezničke pruge koja je stalno pratila cestu u nadi da naiđe koji vlak. Taj vlak bi išao iz ili u Vojvodinu, pa bi vidio vlak na relaciji Hrvatska – Srbija (ni sam konkretno ne znam zašto, ali eto to mi je bilo nešto posebno).
Na moju žalost, nada mi se nije ispunila, pa mi je ta pruga dobila dojam napuštenosti, što je još dodatno pojačalo dojam o nezanimljivosti ove dionice.
Dolaskom do prvih kuća Dalja, živnuo sam jer mi je sve okolo postalo zanimljivije. Za trenutak smo napustili cestu prema Vukovaru i skrenuli u mjesto. Kažem, mjesto jer je veća od sela a opet mi je nekako malo za grad. Ako se to tako može reći, glavna znamenitost Dalja, barem koju sam ja uočio, bila je obala Dunava i lijepa, dugačka šetnica uz njega. Zanimljive su mi bile klupe okrenute, ne prema mjestu, već prema Dunavu. Očigledno da opušteno promatranje tekuće vode ima jako antidepresivno i psihostimulativno djelovanje. O tome bi ribiči najbolje mogli nešto reći.
Iako smo prošli pored nove, ili bar obnovljene, crkve, veću pažnju mi je privukla jedna star(ij)a crkva koja stoički podnosi ove dane u želji da i ona dođe na red za novo ruho (kao onaj dvorac u Erdutu).
Obuzeo me je poseban, nekako svečarski, osjećaj kad smo prolaskom kroz Borovo ugledali tablu sa dobrodošlicom u Vukovar.
Eto što ti je čovjek i njegov život.
Sada smo Stjepan i ja tiho, opušteno, mirno , ono što se kaže s noge na nogu, došli do ulaza u grad. Čak je i sunce rastjeralo oblake u želji da se probije i svojom svjetlošću obasja, osvijetli i učini lepršavim, nježnijim mekšim i milijim ovaj naš ulazak u grad.
A tek petnaestak godina ranije bilo ja sasvim suprotno.
Bilo mi je čudno, miješali su mi se različiti osjećaji u duši. Uz ovu trenutnu idilu ugode, nježnosti i lepršavosti, pokušavao sam zamisliti strah, tjeskobu, pomiješanu sa brutalnošću, surovošću i okrutnošću prisutnu nekad na ovom istom mjestu u vremenu ratnih zbivanja. I to, da je to tako onda bilo, nije bila kriva priroda i ovaj okoliš, već ljudi.
Ta čudna smjesa suprotnih osjećaja pravila je buru u mojoj duši tokom cijelog vremena obilaska Vukovara.
S jedne strane subotnje prijepodne kao i u svakom drugom gradu. Gužva, vreva ljudi koji se muvaju po gradu i trgovinama, idu za svojim poslom, u rukama nose najlonske vrećice, torbe sa kućnom potrepštinama, pozdrave ili čak zastanu, popričaju sa znalcima, nastave dalje. Sve isto kao i u mome gradu.
Ali nisu iste razrušene kuće oko njih koje, tako brutalno, bezobzirno razrušene, pokazuju kako čovjek može biti i gori do zvijeri i kako je pronašao načina i oružja da takav bude. (Sad uvrijedih sve moguće zvijeri životinjskog svijeta – koliko god to što one čine nama izgleda zvjerski, one to rade iz potrebe za hranom, i nikad, ali NIKAD prema pripadniku svoje vrste – tu originalnost je čovjek prisvojio samo za sebe).
Baš to dvoje tako blizu jedno od drugog, ta opuštena atmosfera ljudi u subotnje prijepodne i ta brutalnost razaranja „rame uz rame“ sa tom atmosferom i tim ljudima, činili su ovaj grad nekako groteskan. A opet, kad malo bolje razmislim i kad sebe stavim u ulogu tih ljudi, i ja bih, da živim ovdje, bio baš isti kao i oni. Uhvatio se svakodnevne kolotečine i gledao sijetl(ij)u stranu života.
Pa ipak, odavao sam priznanje, s dužnim poštovanjem, ovim ljudima u ovom gradu. Umijeće je, pažnje i poštovanja vrijedno, (pro)naći svijetlu stranu života u ovakvom okruženju.
Odmah na ulazu u grad prošli smo pored ostataka zgrade željezničkog kolodvora, trenutno napuštenu u svom vremenu i prostoru, koja čeka neka druga vremena kad će je se netko sjetiti i obući je u novo ruho. Do tada putnicima-namjernicima, kao što smo mi sada, nijemo svjedoči o užasima rata.
Odlaskom do Dunava vidio sam teglenice i brodove koje sam u svom djetinjstvu promatrao na obalama Save. To mi je za trenutak, vrativši me 40-tak godina, otjeralo sumorne i zbunjujuće misli koje me prate od ulaska u ovaj grad.
Polagano vozeći prema centru grada, prošli smo pored čuvenog dvorca, odjenutog u novo ruho. Ovako dotjeran i ušminkan izgledao je prekrasno.
Nažalost, gradom više prevladavaju razorene i ranjene kuće i građevine nego obnovljene, tako da sam prolazio gradom uz težak kamen na duši.
Dolaskom do ušća Vuke (male rijeke po kojoj je grad dobio ime) u Dunav došli smo do glavnog spomenika u obliku križa.
Da žitelji ovog grada imaju duha i da vole svoj grad, kakav god da jest, pokazuju, između ostalog, i ograda pješačkog mosta preko Vuke ukrašena cvijećem. Tako jednostavna stvar, a opet tako rijetka za vidjeti. A Vukovarčani su se sjetili toga.
Dvije godine prije ovog posjeta Vukovar, nas smo dvojica bili u Mostaru. Od svih gradova koje sam prošao nakon rata, Mostar je, po mojem mišljenju, najbliži Vukovaru po stupnju razrušenosti. Najbliži, velim ali ipak ga u tome nije dostigao, jer mi se Vukovar čini (ipak) razrušenijim. Da eventualne Mostarce umirim, moram priznati njihovom gradu da je obnovljeniji od Vukovara. Bez obzira na činjenicu da je Mostar tri puta veći grad, ipak se vidjela obnova, pored razrušenosti, puno češće nego u ovom gradu.
Iako kontrastno, ipak je optimistički vidjeti ruševinu i novo obnovljeno, jedno pored drugog. Kontrastno, kažem, jer tek kad se uz ruševinu vidi novo i lijepo obnovljeno, tada se vidi iljepota novog i strahota razaranja. Tako sam uz novi, ili novo obnovljeni, hotel Lav vidio i devastiranu zgradu sa ratnim ranama.
Isto tako sam uspio snimiti nešto novo u staklu pored nečeg starog i razrušenog.
Iako bi ovaj izvještaj bio potpuniji, namjerno nisam išao u istraživanje prošlosti i sadašnjosti novog i razrušenog. Pusti osam duši da emotivno proživljava viđeno onako kako joj se to dojmi, bez šturih, suhoparnih podataka o porijeklu građevine i njenoj svrsi. Vjerojatno glupo zvuči, ali iz poštovanja prema gradu i njegovim ranama nisam se usudio grebati po njima da bih pročitao što im bi uloga. Sadašnja njihova uloga je pokazati meni i svakome tko prođe ovim gradom što je rat. Jedno je kad se slušaju i li čitaju ratni izvještaji novinara, a drugo je kad se dođe ovdje i to vidi i osjeti svim svojim tijelom i duhom.
Čuvene bolte, po kojima se poznaju Slavonski gradovi, a koji ima i u mome gradu Požegi, u Vukovaru su bile naj-naj. Najviše ih je bilo i najveće su. Neke su lakše a neke i teže ozlijeđene, ali ipak su preživjele, pa ih sad vrijedne ruke neimara polako i postupno vraćaju u život kakav su živjele dugi niz godina prije rata.
Na istočnom izlazu iz grada je zaštitni znak grada – vodotoranj. Zaštitni znak, kažem jer se vrlo često javljao kao motiv na slici kada se u ratno doba spominjao ovaj grad. Ostavili su ga onakvog kako je preživio rat, i čini mi se da bi bilo najbolje da ga ostave takvog da svjedoči o žestini i besmislu razaranja koje se sručilo na grad.
Pri povratku u grad došli smo do Franjevačkog samostana. Izvana obnovljen, zajedno sa parkom ispred njega. Crkva u okviru samostana je u toku obnove, pa je zanimljivo pogledati u kakvom su se okruženju za vrijeme tih ratnih dana ljudi obraćali Bogu da im podari duhovne snage. A nje je i te kako trebalo, jer duh može ojačati tijelo a tijelo duh nikada!
U ovom obilasku grada, želuci su nam se ispraznili te se pojavila glad. Nakon par smjernica od domaćih, dobiveni kao odgovor na pitanje gdje se u Vukovaru dobro jede, našli smo restoran. Malčice je bilo problematično što nema terasu, pa bicikle moramo ostaviti van, no to smo riješili tako da smo odabrali stol uz prozor tako da smo punim ustima promatrali naše bicikle. Uz svo dužno poštovanje prema gradu u kojemu se nalazim, uvijek volim da je bar jedna od tri stvari na mom biciklu - ili moja guza, ili moja ruka ili moj pogled.
I sada, nakon pet godina dok pišem ove retke, preplavila su me ugodna sjećanja na taj ručak.
Priznajem da volim dobro pojesti, i da mi je poseban gušt pri ovakvim putovanjima pojesti nešto dobro iz sredine u kojoj se nalazim. Ovaj ručak u Vukovaru mi je bio jedan od naj ručaka kojim obradovah moj želudac i sve ostalo na i u meni. Hrana je bila obilna, ukusna, ambijent skroman, topao i neki starinski, rustikalan. Skromnim epitetom se može ukrasiti i cijena ručka, tako da sam iz restorana pored fizičke sitosti, izašao i nekako duhovno obogaćen. Valjda zbog toga što ljubav ide kroz želudac, ovaj grad me je potpuno osvojio, dao si je, i daje truda da svima pokaže da se i u skromnosti i malom može biti veliki, pa sam ga počeo promatrati sa toplinom i poštovanjem usprkos njegovim ratnim ranama.
Nenadani šlag na tortu poslije ručka dala je grupa biciklista iz Austrije koja je došla na ručak u isto mjesto iz kojeg smo nas dvojica zadovoljni, blaženog smješka na licu, i sporih kretnji zbog punog želuca, upravo izašli. Kad smo vidjeli jedne druge, odmah je započeo razgovor. Saznao sam da putuju preko Mađarske, da namjeravaju Podravinom do Varaždina, pa nakon toga za Sloveniju i na kraju kući u Austriju. Razmjer njihove karte koja ih je vodila na tom putovanju bio je povelikog broja, a time i karta dosta sitna, pa sam slavodobitno raširio svoju plahtu na kojoj je bio prikaz Slavonije i objasnio ljudima što ih, dobro i loše, čeka, a za što ja znam da postoji, na tom njihovom putovanju kroz naše predjele.
Vrijeme je da se krene dalje. Dug nam je put do Đakova, a debelo smo zašli u poslijepodne. Ako bi išli „glavnom „ cestom za Vinkovce, trebali bi se vratiti u grad i nazad do pred Borova, pa skrenuti na jugozapad prema Vinkovcima. No, sad kad sam već ovdje i kad mi iz sjećanja izlaze na vidjelo dana imena naselja i sela koji su u ratno doba bili znani standard svakodnevnim vijestima, želja mi je bila popriječiti iz Vukovara na jugozapad i proći kroz Bogdanovce i Marnce i ispred Nuštra izaći na glavnu cestu. Uz sav respekt prema ostalim mjestima ovog kraja, ta su mi se tri imena, osim, jasno samog Vukovara, nekako najdublje urezali u pamćenje. Koliko duboko vidim tek sad kad su, nakon toliko godina u kojima su šutjeli i čamili u mome sjećanju, sada dočekali svojih pet minuta i gurajući se međusobno hitro hrlili da izađu iz podsvijesti u svijest.
Naći izlaz iz Vukovara prema Bogdanovcima nije bilo jednostavno. Tek nakon trećeg pokušaja upućivanja lokalaca, uspjeli smo pronaći usku, ali ipak asfaltiranu cestu koja je krenula – uzbrdo. Bilo mi je čudno u ovom ravnom prostranstvu naći brdo i cestu koja se penje na njega. Uzbrdica, kao i ostale ovog kraja, nije bila posebno duga ni posebno strma, tek nešto kao rijetka dragocjenost ovog kraja, koji ovako ravan kako jest, eto, može se pohvaliti da i uzbrdicu ima.
Nakon blagog gore-dolikanja došli smo do Bogdanovaca. Sada gledajući – ništa posebno. Ljudi u selu iznenađujuće mnogo, hodaju, rade po svojim dvorištima ili po ulicama, dosta novih, lijepo obnovljenih kuća. Da nije mojih sjećanja koji mi brkaju sliku koju gledam, rekao bih prava lijepa, zdrava seoska idila. I dok tako u sebi vodim sukob između pesimističnog očekivanja potaknutim uspomenama na ime ovog sela i idilične slike koju gledam pred sobom, nesvjesnim osmjehom zaključim svojevrsni sretni završetak priče o Bogdanovcima. Sretnim zbog novih i obnovljenih kuća, a ponajviše zbog (puno) ljudi u selu zauzetih svakodnevnim poslovima. Sretnim zbog toga što sam, vozeći bicikl, prošao pored dosta sela stradalih i razrušenih u prošlom ratu. Neka su takva ostala i do dana današnjeg, ona sretnija su dobila obnovljene kuće, ali ih je jako malo koja se mogu pohvaliti da su obnovljena onim najvažnijem – ljudima, kao što imam utisak da je to sa Bogdanovcima.
Da li je taj pozitivni efekt doživljen u Bogdanovcima bio tako jak ,pa sam od (pretjeranog) crnog promatranja prešao u (pretjerano?) idilično promatranje, ili se isto dogodilo i sa Marincima i Nuštrom, ne znam, uglavnom neočekivanu gužvu ljudi sam (oduševljeno i razdragano) promatrao i u tim selima.
U Vinkovcima sam prvi put bio godinu ranije, a zbog žurbe smo prošli kroz grad bez fotografiranja, samo sam pokazao Stjepanu ono što se meni učinilo zanimljivim u tom gradu. Pa slike iz tog grada potiču od vožnje od prošle godine. Ništa se od snimljenog nije bitno promijenilo za tih godinu dana.
Iako sam pustio životne korijenje u gradu koji se diči epitetom Slavonska Atena, ni Vinkovci nisu grad koji bi se trebao postidjeti zbog nedostatka starine. Naprotiv. Stara zgrada gimnazije se dostojanstveno hvali novim ruhom. Ispred nje je mali ali posebno simpatični trg. Tu posebnost čini ulična rasvjeta starih i raskošnih stupova, zgrada preko puta gimnazije i mali obližnji park. Ispred gimnazije je bio podij – bina za, vjerojatno, neke koncerte koji se održavaju u ljetnim večerima, no sada, preko dana, taj podij mi je nagrđivao ugodnu sliku trga.
Starih zgrada sa boltama, tipičnih za Slavoniju, osim u mom gradu, i danas u Vukovaru, vidio sam i u Vinkovcima. Lijepo su obnovljene tak da blistaju svojim rustikalnim sjajem. Kvalitetu i ljepotu takvih zgrada prepoznale su i rode pa su na jednoj od njih napravile svoje prebivalište.
Stvari koje vidimo nisu onakve kakve jesu već onako kako nama izgledaju. Tak osnovni postulat pučke psihologije mogu primijeniti na slijedeći prizor. Na toj jednoj od tih starih zgrada na kojoj je bilo rodino gnijezdo, na jednom kraju krova, u gnijezdi je bila jedna roda a druga roda je stajala na suprotnom kraju krova. Protiv moje volje, iznenada i meni neočekivano, stvorila mi se slika bračnih svađa u kojoj je muž, kao vucibatina, izbačen van iz kuće, a žena kao čuvar ognjišta, ostala spremati ta svoja tri od četiri ćoška koja su na njenim leđima. I samom meni je bila besmislena i smiješna ta slika, ali eto, kažem, i protiv moje volje se stvorila u mojoj mašti.
Nastavak našeg puta nas je vodio kroz sela Ivankovo i Vođince. Prava šokačka sela koja pokrepljuju viziju o ravnoj i bogatoj Slavoniji. Iako je glavni tok ceste u Starim Mikanovcima skrenuo desno prema Vrpolju, mi smo nastavili sporednom cestom prema Budrovcima i Đakovu. Do Budrovaca je bilo sve kao i do sada, no poslije tog sela smo išli cestom koja kao da je zaboravljena od toka današnjih dana. Promet skoro nula a osnovni utisak koji je uzrokovao nekakvu psihodeličnu nelagodu, je zarasla cesta od travuljine koja je cestu stiskala sa obaju strana. Kao da smo prvi ovom cestom nakon sto godina iza, Bože mi oprosti, atomskog rata. Prava scenografija za neki postapokaliptični SF film.
Na ulazu u Đakovo prošli smo pored dva konja koju su nam najavili da je tu negdje Državna ergela lipicanaca. U konje se razumijem tek toliko da ga razlikujem od, recimo krave, no ovaj prvi koji sam vidio bio je pravi ljepotan. Vidjelo se na njemu da ga neko uređuje sa puno ljubavi i pažnje. Ali onaj drugi je, izgleda, bio iz nekog egzotičnog podnevlja, recimo Mongolije, koje je naše pojmove lijepog konja malo prilagodilo svojim uvjetima.
Nakon ulaska u sam grad prepustio sam se Stjepanu koji na meni nerazumljiv način riješio labirint ulica i uličica, te nakon stotinu puta lijevo i toliko desno, pronašao kuću svog brata čime smo završili današnju vožnju.
DRUGI DAN
Mapu drugog dan putovanja možete vidjeti ovdje.
Nakon doručka i zahvale domaćinima na gostoprimstvu, nastavili smo put prema zapadu. Kao i kroz Vinkovce, protutnjali smo kroz ovaj grad štedeći vrijeme koje smo obilato potrošili u Đakovačkim Selcima, gdje je kod drugog Stjepanovog brata bilo općenarodno veselje radi seoskog kirvaja.
U želji da ovaj putopis ipak obogatim kojim snimkom Đakova, prikazujem fotografije od prošle godine, kada sam put putovao u Vinkovce.
Đakovo ima korzo. Staru široku ulicu iz koje su odavno otjerali sva prometala i kojom se samo pješice može proći. Kako u svom sjećaju posebno ugodne imama uspomene sa Brodskog korza, svaki grad koji ima nešto slično kod mene dobije dodatne plusove.
Sa Đakovačkim korzom se događa manje-više isto što i sa Brodskim. Onaj široki prostor po kojemu je su nekad omladina i oni ostali, bilo mlađi bilo stariji, trošili potplate svoje obuće beskonačno puta šećući gore-dolje, sada su zauzeli terase obližnjih kafića tako da, ako sad dobijem poriv za šetnju, moram to činiti sa skijaškim znanjem slaloma između stolica i stolova. Za razliku od prijašnje omladine, čiji sam i ja potomak, ova današnja je žednija i lako umorljiva, pa mora sjesti i nešto popiti.
Zaštitni znak ovog grada je katedrala. Klasičnog oblika sa dva zvonika, velike i sva sagrađena od crvene opeke. Ovo nabrojano čini je i posebnim i, barem meni, lijepom i pažnje i poštovanja vrijednom. Nebrojeno puta sam bio ovdje pored nje, pa ipak, svaki put kad se ponovo nađem na ovom mjestu osjećam neki pritajeni osjećaj poštovanja. Pritajeni zbog monumentalnosti i nekog Božanskog mira koji je okružuje, nekog mira koji je dostojanstveno iznad naše svakodnevnice, a opet nekako blago i obazrivo prema nama.
Pored katedrale je župni dvor, sa novim ruhom na sebi i uređenim zelenilom ispred sebe, još mi više pojačava osjećaje nastale zbog katedrale.
Preko puta katedrale je spomenik Strossmayeru, čovjeku od kojeg je i krenula inicijativa za ovu katedralu i sve oko nje.
Dakle, katedrala, župni dvor, spomenik i sami trg čine jednu cjelinu koju je obavezno pogledati i doživjeti barem jedanput u životu.
Nakon spomenutog pretjerivanja u jelu i piću na već spomenutom kirvaju, trebalo je onako olovnih nogu i sitnog pogleda, nastaviti dalje. Cesta na izlazu iz Đakovačkih Selaca kao da se svojski trudila da nam još više oteža i onako već otežane noge, pa nam je priredila par povelikih gore-dolikanja.
Slijedećih dvadesetak kilometara šutke smo se moj suputnik i ja razdvojili da svako može sam sa sobom rješavati problem otežane probave. Kažu da nakon pretjerivanja za trpezom pomaže šetnja, pa će valjda ovo što mi činimo polučiti očekivani pozitivni efekt.
I zgleda de je pomoglo, jer pred Levanjskoj Varoši obojica smo malo živnuli i počeli sve više komentirati okoliš kroz koji prolazimo. A taj okoliš postaje sve grbaviji, gore-dolikanja su sve češća i to sa manje gore a sa više dolje.
Nekih 3-4 km iza Levanjske Varoši je selo egzotičnog imena Slobodna Vlast. U samom selu ništa posebno, no iza sela počinje povelika, postrma i pokrivudava uzbrdica i to bez asfalta. Barem je to u vremenu odvijanja ove priče bilo tako. Danas je ova cesta od Slobodne Vlasti preko Pake i Sovskog Dola do Ruševa široka asfaltna magistrala (vidi „Sovski Dol – Paka“).
Do Ruševa imamo prijeći tri prijevoja.
Prvi je po staroj makadamskoj uskoj cesti. Znojnu monotoniju cik-cak krivudavog penjanja povremeno prekidam pogledom unatrag gdje „negdje dolje“ vidim zadnje tragove civilizacije u obliku sela Slobodna Vlast.
Ispred mene je samo šuma i brdo. Stjepan na uzbrdici, za razliku od mene, više voli voziti a manje pješačiti, pa je on otišao negdje ispred mene. Tako sam ostao sam sa mirom puste okolice u čiju tišinu povremeno prekida cvrkut ptica iz šuma pored kojih prolazim. Nakon vožnje asfaltom ovo truckanje po makadamu mi teško pada, naročito vožnja nizbrdicom na njemu.
Da umjesto lošega može biti još gore imao sam se prilike uvjeriti na slijedećem prijevoju iza mjesta Paka. Tamo su počeli naveliko rekonstrukciju ceste čiji je konačni cilj asfaltiranje. Mi smo stigli negdje u sredini tog postupka. Zatekli smo proširenu cestu nasutu debelim tucanikom krupnog kamena, negdje izvaljanim a negdje samo prosutim. Pješačenje i usputno guranje bicikla po tom tucaniku je bilo kao po kuglicama. Malo-malo, noga se izmakla u prazno a tijelo ostalo bez impulsa kretanja. Istovremeni lov na svoje noge, koje su često išle svaka na svoju stranu, zajedno sa obuzdavanjem bicikla rukama, koji je u toj anarhičnoj igri htio na svoju, treću stranu, djelovalo je krajnje rasipno na trošenje energije, i tjelesne i duhovne.
Počesto sam se, zadihan i oznojen zaustavljao, čežnjivo promatrajući ispred sebe nazire li se kraj ovom mučenju. Čežnjivo kažem, jer sam očekivao spasonosni prijevoj, pa kad sam se na njega popeo izgledalo ni je da je najgore prošlo.
Ali nije.
Spust na biciklu na ovom, debelo nasutom tucaniku, bio je igra mišića i živaca sa divljim, neobuzdanim biciklom koji je po svaku cijenu pokušavao da isklizne ispod mene. Odustao sam od borbe sa biciklom i ovim terenom, ,pa sam tjelesno iscrpljen a duhovno utučen, nastavio onako kako sam išao uzbrdo – pješice.
Možda mi se to u trenutku malodušja to tako činilo, a možda je i uistinu bilo tako, ali spas, i tjelesni i duhovni, došao je bukvalno u zadnji čas, jer sam već počeo ozbiljno malaksati. A spas je bio prekrasan u obliku novog, ravnog, hrapavog, crnog asfalta kojeg smo zatekli u Sovskom Dolu.
Koja je to milina bila.
Nakon onog tandrkanja ovakav ravni asfalt. Bicikl je bešumno klizio pokorno vozeći kamo su mu moje ruke vodile. Na uzbrdici iza Sovskog Dola, penjanje na treći od ta tri prijevoja, skoro da mi je došlo da povezem bicikl, koliko je lagano bilo pješačiti (ili mi je to, nakon onog tucanika, tako izgledalo), ali sam ipak nastavio uživati u laganoj šetnji. Pri kratkom zaustavljanju, tek da malčice predahnem, gušt mi je bio pogledati iza sebe dolje na selo do kojeg je vodila crna zmija novog asfalta.
Pri vrhu prijevoja, ispred mene se šepurilo svojevrsno prkos-stablo koje je, po tko zna kakvoj logici radnika koji su radili cestu, preživjelo iako je par desetaka centimetara od ruba asfaltnog sloja. Ne bih htio izgledati kao ptica-zlosutnica, ali mi se čini da je dušu dao za zaustavljanje nekih auta koji, u mahnitoj žurbi, malo siđu sa ruba ceste.
Nakon Ruševa ostao nam je mali prijevoj, tek prijevojčić kroz šume do Kalinića odakle se blago spustimo do Pleternice. Ovaj dio, od Ruševa do Kalinića, sam po sebi je nešto prekrasno za duhovni mir, podizanje raspoloženje, antidepresiv i sve u tom stilu. Tokom sezone, prođem njime barem 5-6 puta i uvijek mi bude posebno ugodno.
No sada taj osjećaj miline i ugode, pored općeg umora, kvarila je – glad.
Ako se sjećate, na početku ovog današnjeg putovanja imali smo prežderavanje na onom kirvaju. Iako su nam domaćini nudili da poneseno nešto hrane za uz put, ponos i prepuni želuci nam to nisu dozvoljavali. A sada smo se sa gorkim kajanjem prisjećali obilne trpeze i našeg glupog ponosa zbog kojeg sada počinjemo drhrati od gladi. Pojeli smo sve što smo imali, do posljednje mrvice. Preostalu mrvicu snage koju smo imali, pažljivo i oprezno smo trošili, u želji da izdržimo do Pleternice gdje ćemo se obilno počastiti raskošnim obrokom.
Dolaskom u Pleternicu osjećao sam se kao brodolomnik koji nakon oho-ho dana lutanja plavim, vodenim prostranstvom konačno osjeti čvrsto tlo pod nogama. Zadnjim atomima preostale energije u sebi krenuli smo u pronalazak hrane. Obzirom da je bilo nedjelja poslije podne i da se radi o Pleternici, koja inače papirnato ima status grada, ali konkretno to na papiru nama ništa ne znači, nikakav restoran, nikakvu brza prehranu nismo pronašli. Već sam počeo očajavati, kada se Stjepan sjetio kolača. Preostalo nam je da život pokušamo produžiti u slastičarni. Nije mi izgledalo kao sretno rješenje, ali u nedostatku boljeg, daj što daš.
Ne znam kako,ali eto, iz sjećanja mi je izašlo, kad sam u osnovnoj školi išao kući poslije nastave, ako sam taj dan imao sreću u obliku par kovanica u džepu, svratio sam u usputnu slastičarnicu na baklavu i šam-pitu. Pa sam i sada, nakon skoro 40 godina, učinio to isto.
Međutim ili sam se ja promijenio ili su to učinili baklava i šam-pita, a što je najvjerojatnije, i jedno i drugo, uglavnom kolači mi nisu prijali.
Pojeo sam tek toliko da mi zavaraju glad pa da izdržim o kuće, pa sam, razočaran zbog neispunjenog očekivanja, požurivao Stjepana na nastavak puta.
U tom nastavku putovanja, imali smo još 12-tak km kroz niz neprekidnih sela od Pleternice do Požege. Gdje su sela tu je i (pojačani) promet, koji su dodatno iskušavala našu snagu, i tjelesnu i duhovnu.
Svaki put kad se vraćam sa nekog dužeg putovanja ovih zadnjih 12 kilometara budu mi posebno teški i pravi test moje, sada vrlo, vrlo tanke, izdržljivosti. Više mentalne nego tjelesne. Razlog tomu nisu ta neprekidna sela, pa ne toliko i promet koliko konfiguracija ceste.
U tih 12-tak kilometara smjestilo se sedam sela. Za svih sedam je zajedničko obilježje da na početku sela cesta krene blagom, ali podmuklom, uzbrdicom, da bi u sredini sela obavezno prešli mostićem preko (suhog) potoka, a potom cesta okrene blagim spustom. Pri tome je uzbrdica duža od spusta jer je Požega ipak koji metar na većoj nadmorskoj visini od Pleternice. I to naizmjenično goooore, pa preko mostića, pa doooolje ubija i zadnje atome i tjelesne i mentalne snage.
Pri takvoj vožnji bitno mi je uspjeti um okupirati nekim razmišljanjem, nekim tokom svijesti o stvarima daleko i od ovog puta i od ovog dana, tako da samog sebe iznenadim kad prije dođoh do table na kojoj piše Požega.
Kao i ovaj put.
Dolazak kući Stjepanov bicikl je zabilježio 88 km, danas prijeđenih.
Sad, kad ste pročitali, ove, a i ostale, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 03.03.2012. u 13:13 sati.