Marketing
Neću više brinuti
Pozdrav (zdravo). Nije na meni da u priči koju ti čitaš ja budem pametan. Obećao sam si da će biti tako. Obećao sam si, iako ne znam kojim sredstvima se okoristiti da postignem ciljeve. Osoba sam koja vjeruje u slučajne događaje koji nude prilike. Vjerujem da se dešavaju svakome, no odbijamo uočiti njihovu učestalost, pravilno opetovanje. Nije na meni da se zamaram s čitateljem koji u ovom slučaju nikad neće postojati. Nije na meni da razmišljam, no svejedno, pred samim sobom sputavam se iznijeti sebe. Obećao sam si, u miru sa samim sobom, jer tako djeluje kofein sa šećerom, obećao sam si samo za ovaj trenutak – da neću koristiti šake za pravljenje rupa u zidu i vratima. Ne, sjedit ću. Slušati glazbu koju za život vlastite duše ne dijelim. Za život vlastite, a ponajviše tuđe duše sebe ne dijelim – osim kroz djelovanje. Osjećaji nisu da se dijele, već prepoznaju međusobno, kao instinkt, miris. Uvijek postoji dobra, dobra utjeha. Bila u živoj ili tek jedva živoj strani. Bila u mazohističkoj borbi sa svijetom, a ponajviše samim sobom u pogledu na svijet ili u povlačenju; u glazbi, konjaku i cigaretama, već u onom za našu bijedu dostupnim. Ono što me bolesno progoni i prati, jedina sestra koju imam, jedina ludost i pošast, je nostalgija. Poznajem ju bolje od oznaka na licu s kojima sam rođen, a opet kao da i nije moja, kao da je nedodirljiva, zatvorena prema meni. Sve što imam i što činim obratno je mojoj duši. Sve za čime vapim ne dopuštam si dosegnuti. Ne mogu dijeliti svoju ljubav s vama, očito sam toliko proziran da jedino strahovi kroz mene budu profiltrirani. Nema velike razlike u kućnoj urednosti i bjelini i ustajalom bunkeru u kojem prevlast dobivaju insekti. Najveću buku svejedno čini moja glava. Kao droga, antidepresiv, neprirodno ju nadglasava glazba.
...
Post je objavljen 01.03.2012. u 23:34 sati.