Marketing
200 post ili ŽENA GLAVNOG UREDNIKA! HIK!
Ima već podosta, no uvijek ga se sjetim kada sjednem na pregrijanu stolicu starog češkog tramvaja.
«Trebamo biti zahvalni što nam ZET osim usluga javnog prijevoza servira i malo pečene GUZETINE!» kliknuo je namignuvši šeretski sa užarena stolca.javascript:%20void(0);
Nasmiješismo se, Ana i ja, više iz kurtoazije. To je bilo dovoljno: počeo je nizati doskočice, šale, pošalice, viceve... Nikad kraja.
«Imam puno toga zapisanog u svojim bilježnicama, godinama marljivo skupljam, ali nikoga tko bi mi to pretipkao. Živim u domu, penzijica jedva da pokrije osnovne troškove...»
Slegnuh ramenima u smislu c'est la vie. Nekom opanci, nekom obojci.
Ali Ana, obuzeo ju je nemir, znao sam što smjera.
Srećom tramvaj je uplovio u stanicu.
«Ovdje silazimo», rekoh «doviđenja i sretno!»
Izađosmo.
«Baš me ganuo, Skoro se ponudih da mu budem tipkačica», reče jadno moje naivno sunašce meka srca.
«Znam, al' goni ga u kurac!»
«Što si takav đube jedno bešćutno?»
«Zato što to nije humor, on je običan štreber, nekolicina takvih služili su sa mnom vojni rok. Bezlični glupi gadovi, pravi davež!»
«Mislim da griješiš. Ljudsko je biće, usmljenik kojem nedostaje pažnje.»
«Da, usamljen starac kojem niti Viagra ne pomaže, a vidi ovo.»
Pokazao sam joj megunožno zadebljanje, prozu u trapericama.
Nasmijala se.
«Što jest jest, dobar kurac je dobar kurac», rekla je.
Potrčali smo do Jebakovićeve 13. Kakva je to bila dupemiješalica! Dohvatio sam je na stubištu i bum-tras-bum!
No glede i unatoč još i danas sjećam se onog starog seronje! Zakaj? O tempora! Čemu? O mores!
***
Žena glavnog urednika, gospođa Pićonić ima viklere na glavi i čita isprint Hucovih zapisa.
« Znaš što, trebali bi objaviti ovog Huca, dobar je!»
«Ma goni ga u kurac!» veli glavni urednik.
«Što si takav, đube jedno bešćutno?»
«Stara, tip je običan preserator, fura se na Buka i Millera, nema šanse da je sve to doživio. U ostalom on je slikar. Slikarima nema mjesta u literaturi.»
«Ja mu vjerujem i mislim da je ok. Osim toga i Rade je studirao slikarstvo.»
«Koji Rade?»
«Pa Šanac!»
«Šanac? Jest, ali on već godinama ne slika, samo piše. Njega ne možemo zvati slikarom! U ostalom nitko ga ne čita. Znaju samo da baca stolce na Jergovića.»
«Okrutan si Marole!»
«Okrutan ili ne, odoh spavati.»
Glavni se urednik okrene na bok, prdne i usnne.
Gospođa Pićonćić još je neko vrijeme čitala Hucove zapise.
Kako izgleda taj Huc? Je li zbilja lijep tako kako legenda kaže? Ima li bradu? Ima li brkove? Da li mu je pimpek 20 cm dug? pita se.
Ili je sve to puka laž?
Utrnne svijetlo i poče se dirati. Na umu joj je Marlon. Sa Marlonom barem znaš kako stvari stoje!
Post je objavljen 01.03.2012. u 23:17 sati.