Ok, hajdemo, pišimo o Vladi, pišimo o vinjaku, nekoj nadi i nekom vremenu.
Laptop doslovno slijedi dodire mojih jagodica na prstima i pomiče se, klizi i sklanja koliko je to najviše moguće.
Paučinasta sjećanja moći ću naći tek ako se duboko zagledam u uči nekadašnjih dječaka i djevojčica.
Neću moći shvatiti tu priču o slavi i žurkama jer nisam im prisustvovala.
No, vjerovala sam našim prvoborcima nade u bolji svijet koji su se vraćali preplavljeni uzbuđenjem novih rifova, novih puteva i bijegova.
Je li itko od nas mlađarije tada pomislio da tolikoj slobodi i sreći slijedi kraj?
Mladost koja pleše po tramvajskim stanicama kao neka poludjela skupina kreštavih kanarinaca, neviđeno!
Zaista sam vjerovala da su djevojke ljute, doduše ja to nisam bila.
Previše me tresla groznica plesa.
Vlada Divljan, čovjek koji je učinio nemoguće,jer volim kišu u ritmu tam-tama, opet priča o vremenu koje nosimo u sebi doživotno se inficirajući nadom.
Zapravo, blagoslovljeni smo jer naše vrijeme, vrijeme je boja i nevjerojatnih melodija.
Jest da su aranžmani bili poprilično manjkavi, ali energija je pokrivala svu paletu neznanja ili nemanja.
Nije bilo garderobe kojom bismo se transformirali iz omladinaca na kojim će nedugo zatim slomiti se cijela arhitektura federativnog socijalizma, u one blazirane tipove i djevojke koji švrljaju Temzom i pjevaju kraljici.
Nija baš ni da smo htjeli gledat Dunav kako glumi Temzu, a ni Sava nije bila baš nešto uvjerljiva.
Uostalom, nismo imali kraljicu kojoj bismo pjevali s broda, a drug Tito u Kući Cvijeća ionako nas ne bi čuo.
Muvali smo se u našoj prekrojenoj odjeći po nekim ino-magazinima i zavidjeli svima koji su mogli domoći se komada bilo kakvih traperica, a da se ne izlizuju na ljubičasto.
U Zagrebu je bilo famozno poduzeće "Posrednik" pa bismo čekali u redu kupiti traperice.
Ništa nije bilo teško, a one koje su znale šivati bile su zvijezde.
Moj zvjezdani trenutak nije bio na tom nebu.
Sada dječaci pričaju neke razumne priče, odrasle priče i nekako im ne vjerujem.
Jednostavno, riječi su tu da se služi njima.
Čarolija gitarskih rifova i nevjerojatnih rečenica odavno je konzervirana, za budućnost.
Onaj tko zadnji od živućih aktera posluša neke pjesme koje su ga oblikovale u mladosti shvatiti će tek tad kako je tužno pamtiti.
Post je objavljen 29.02.2012. u 23:16 sati.