Voljela bih da sam prošle godine koliko toliko bila ove pameti. Da sam se koliko toliko pripremala za nastavu, pa makar i šalabahtere kao i ove godine i da sam ju onda prošla pa makar na popravku. Voljela bih da nisam ni tatu ni mamu toliko razočarala. A i da sebi nisam toliko toga pogoršala tim padom godine. Prošle godine mi se koliko toliko išlo u školu, uvijek nešto novo saznam, a ove godine, nikako mi se neda, jer točno znam kada će koja lekcija biti, kada će koji profesor šta reći. Nisam mogla dobiti gori razred. Svi su neki ne znam čudaci, nemaju mjere. Ili su prebezobrazni ili premirni. Znači nema zlatne sredine. Dok bivši razred, oni su imali svoju zlatnu sredinu, znali su kada se može zajebavati kada ne. Uvijek su bili tu za mene, držali su me kao zadnju kap na dlanu. Kad bi me nešto mučili uvijek bi došli pitali šta me muči i slično. A sad ovi novi, ma njih jednostavno boli ona stvar za mene, ja kao da ne idem s njima u razred. Dva frenda koja su pala sa mnom, njih su prihvatili, ali mene baš i ne, osjećam se kao jebena iznimka razreda. Nema više onog smijeha, moj osmijeh na licu je izblijedio. Nema ga. Ako mi netko fali onda je to definitivno moj razred. Oni nikada neće imati zamjenu, nitko ih nikada neće moć zamjeniti. Oni su jednostavno posebni. Najgore od svega mi je šta sam im obećala da ću do kraja školovanja biti s njima, da ću zauvijek biti tu uz njih, da neću ni jedan razred pasti. I onda mene udari neka glupost u glavu i ja počnem markirati, umjesto da odem učiti ja odem na kavu, subotama se opijam i nedjeljom ne mogu apsolutno ništa. I onda početak tjedna, neda mi se učit, ja odem na kavu, neda mi se biti na satu, ja opet odem na kavu, neda mi se ništa ja ništa ni ne radim. Trebam ispravljat ocjene, ja sjedim doma buljim u strop shvatim da mi se neda i odem na kavu. Non stop sam išla na jebene kave, non stop sam jebeno cugala, non stop sam sve radila što nisam trebala. I sad se jebeno kajem, i sad kad se sjetim da više nisu uz mene sve me zaboli. Ti dečki su mi bili sve u životu. A ja budala sam prokockala šansu da budem s njima, a da sam samo malo bila ove pameti koje sam ove godine. Samo da sam malo bila, ne bi mi bilo žao. Pa dva, dva, jebi ga i to je neka ocjena. Ali ja sam uvijek bila povodljiva za društvom. Oni idu van, mene nagovaraju i onda ja kažem da ne mogu, i pola sata kasnije isplačem se tati i odem van. A jel to meni imalo trebalo? Mogla sam lijepo sjest, naučiti i onda van. A ovako. Ali sada je kasno za kajanje. Moram dalje, nema mi druge, ali pametnije kako sam počela :).
To bi bilo to. Puse od Amy :*
Post je objavljen 04.03.2012. u 19:40 sati.