Mislim da znam što je mislio pjesnik kad je smišljao Čarobnjaka iz Oza, Franja mislim da se zv'o. Kad dođe uragan pa te pokupi i sve okolo tebe skupa s tobom, zavrti te i ostavi pustoš iza sebe, a tebe baci negdje daleko i ako ostaneš živ, onda se nađeš u čudnom svijetu ranjenih ljudi, jednom fali mozga, drugom fali hrabrosti, trećem fali srca... takve stvari ne izlaze na vidjelo, ali poslije uragana sve bude očito. U priči je uragan, a u stvarnosti može biti kriza, koja je ovih dana stegla sve živo više no ona zima neki dan. Što više razmišljam o toj krizi sve više sam svjestan da sam gori od ona tri lika zajedno, nemam ni mozga, ni hrabrosti, ni srca. Jer da imam, ne bih bio taki mulac kakav sam bio. Nije ovo kriza identiteta, nego realna analiza nekakvog mog življenja i ponašanja. Jedina stvar koja je u meni dobra je kuća iz koje sam izašao, a i to sam se potrudio da osramotim i sada mogu samo da se pitam da li mogu to ispraviti. Nije kriza izvukla to pitanje na sunce, nego sam vidio kako ljudi regiraju na neizvjesnost, na moguću stvarnost. Kažem moguću jer ne mora sve biti loše kako izgleda. Zadnji put sam tvrtku u kojoj radim usporedio s Google-om, zanimljiva, dugovječna tvrtka koju je sada napala kriza. Tamo negdje u bespućima tranzicijske stvarnosti je jednom već bila gotovo na bubnju, pa se nekako preživilo. Valjda će i ovaj put, uz puno odricanja. Obzirom da smo u vremenu odricanja to ne bi trebalo biti teško, bar za shvatiti. Čak i meni, ovakvom bahatom kretenu, gadu i niškoristi. Dugo smo svi živjeli u nekakvom balonu sigurnosti, a sada se bumerang koji je dvadeset godina letio vraća da nas bubne ravno u čelo, pa ćemo valjda otvoriti oči. Naizvjesnost, ne znam kako se ponašaju mornari u brodu kada nalete na oluju, ali mislim da se spremno spuštaju jedra, ne smije se ploviti punim jedrima, kao što se mora paziti na valove. Oluja utječe na ljude koji su živjeli urednim životom i bili spremni na to da može biti i loših dana, a kako neće na jednog obješenjaka poput mene koji nije mario ni za što. Ružna je ova slika koju sam tu sada nacrtao, ali morao sam je nacrtati jer stvarno nisam bio baš nešto dobar i ne znam hoću li uspjeti se popraviti. I to je realnost. ali onda je došla kriza i vidio sam kako ljudi reagiraju, čak ni u javnim nastupima nemaju ni malo poštovanja prema svima oko sebe. Izvjesni gospodin Kerum, što mu daje pravo na to i ostatku tog društva ? To što su godinama bezobzirno grabili dok je pristojan svijet živio civiliziran život. Ja znam da sam loš i nadam se da ću biti bolji, ali te bahate skorojeviće bi trebalo podsjetiti da su ljudska bića. Promijenila se vlast i dobro će nas koštati sav taj grabež, jer ćemo plaćati tuđe račune, no, na to smo pristali davno, ali krizu ćemo nekako prebroditi. Jer ta kriza nije samo naša, nego se događa na globalnoj razini i ne može trajati vječno. Ovo je nekakva optimistična rečenica, a ja možda nemam pravo na optimizam, ali ne želim drugačije gledati na svijet.
Post je objavljen 28.02.2012. u 20:51 sati.