Pogledaj mjesec...
ogleda se i prilazi bliže.
Kao lopov se šulja
i jalno stišće čeljusti.
Nijem pred vulkanima požude
upija svaki drhtaj naših tijela,
tvoj vreli dah na mojem vratu,
snažne ruke dok klize po bokovima
i vatrene izboje u pogledima.
I dok mu nozdrve paraju
mirisi naših nektara,
i zaglušuju krici strasti,
postaje svjestan
nebitnosti njegovog prisustva,
koliko je malen pod zvijezdama
u ovom prostranstvu emocija.
I zavidi....
A mi...
Mi stvaramo svoju simfoniju.
I pripadamo...
Dok mjesec može samo zavidjeti...
Post je objavljen 28.02.2012. u 18:55 sati.